Nebo je danas ušlo u me
kao velika bol.
Pred očima mi lebdi slika velikoga grada.
K meni se ponosno dižu palače, hramovi, zidine.
Prostranim trgom komeša se ljudstvo,
žamori svjetina.
Ta dolazi On,
njihov Kralj,
i treba Ga kraljevski primiti.
Mekani sagovi krase ulice.
Redovi palmi sa cvijećem
pjevaju himnu njegovu dolasku.
I samo sunce obasu zlatom
i grad i puk.
«Dolazi! Dolazi!» čuje se klicanje.
I cvijeće treperi na suncu,
zrakom se lomi «Hosana!».
I evo: Kralj je došao!
Al Njegovo ozbiljno lice
i duboke prodorne oči
sapeše svjetini pogled –
i riječ joj u grlu zape.
«Hosana» je sve tiši,
a On prođe zamišljen...
Klicanje malenih presta
i svjetina prođe dalje.
Tek štogod pogleda cvijeće
što pade s Njegove halje
i razbacano leži
na stazi velike slave.-
Al što se to vidi na putu?
Svaki je cvjetak postao crn:
iz njega strši trn...
Josip Berka