Evo,priznajem...ponijela sam se malo sebično što sam tako,bez upozorenja,nestala iz blogosfere na gotovo cijeli tjedan. Nisam vas obilazila,komentirala,nisam ništa pisala...ali vjerujte,imala sam i više nego dobre razloge. Puno toga se događalo kod mene ovaj tjedan...i dobrog i malo manje dobrog...
Ali,upravo me ta čudna mješavina kojekakvih događaja podsjetila na nešto...
U prošlom postu sam napisala – ako vaša pitanja ostaju bez odgovora,to znači da postavljate kriva pitanja...
Jednim dijelom ću se nadovezati na to...
Vjerujem da su odgovori rasuti oko nas...i ZNAM da je jedino što nas sprječava da ih vidimo-naše krivo uvjerenje da ih uopće nema.
A tako je jasno da ako nešto ne vidimo,ne znači da to isto i ne postoji...(eto,virusi,npr.)
Da ne odem predaleko...Podjelit ću s vama jedan događaj koji mi je prilično promijenio život. Ne,nije dobitak na lutriji (iako se ne bih bunila)...ni išta slično tome...
Možda ga je baš njegova,naizgledna beznačajnost,učinila toliko vrijednim...
Dakle...bilo je to prije nekoliko godina. Život mi je ličio na zonu sumraka,upala sam u neke epizode bizarnih događaja i bila sam hodajuća nakupina prilično tmurnih emocija...šaka jada...
Natjerala sam se da odem na nekakvu kavu s društvom,sjela u tramvaj i blijedo zurila van...Razmišljala sam kako moram napraviti nešto sa sobom,imala sam viziju kakva moram biti...da ponovo nađem svoj mir...
Tramvaj je stao na stanici,a meni je pogled zaklonila neka ogromna reklama...Pročitala sam što je na njoj pisalo...i skamenila se. Osim toga,tramvaj je stajao neobično dugo...i možda se baš zbog toga nisam mogla oteti dojmu da to nikako,niti na koji način nije slučajnost...To je bio znak,putokaz...nada,vjera u mene,a prije svega-poticaj koji sam čekala...
Na reklami je pisalo – NIKADA NIJE KASNO DA ČOVJEK BUDE ONO ŠTO JE ODUVIJEK ŽELIO BITI!
Kasnije sam se pitala da li je još netko imao takav čudan trenutak „prosvjetljenja“ čitajući te riječi....ili je ljudima pažnju odvukla slika auta za koji je reklama zapravo i bila...
Naravno da to sad nije niti važno...jedino što je važno jest to da je od tog trenutka moj život krenuo u drugom smjeru...Počela sam otkrivati poruke Svemira (interpretirajte ga kako želite) i stvarno se uvjerila u ono da – nikad nismo sami -...
Neka nevidljiva ruka nas vodi kroz život i obasipa nam put ljubavlju...
Iskreno želim da počnete vjerovati u to!!