Evo da konačno tutnem novi, «normalni» post.
Možda će vam se činiti malo nastrano ono o ćemu ću pisati ali tako je kako je.
Dobro, da započnem...
Prije cirka 3 mjeseca jedino o ćemu sam razmišljala bilo je kako da se ubijem. Kako da skončam svoj život i riješim se svega: Odurnih staraca koji normalno razgovaraju s tobom samo kad nešto trebaju, najvećeg mogućeg razočarenja koje postoji u životu (ako ste čitali prijašnje postove znate što špreham), prijatelja koji to nisu (dižem spomenik izuzecima kojih je malo), judi koji pričaju svašta o meni a i ne poznaju me...
Mislim si ja da li da režem vene, nakljukam se tabletama ili bacim sa prozora (4. kat zgrade). Kao što možete zaključiti ništa od toga nisam napravila. Zašto? Prevelika sam kukavica, nemam hrabrosti ili pak ono što zovu «podsvjesna želja za životom.» Upravo ovo zadnje mi je ono freak! A jučer... Imala sam, ono, solidan dan. Legnem ja navečer u krevet, upalim telku i zažmirim slušajući film. Sjetim se jedne (ne)zgode. Naime prije 2-3 godine kad su mi vadili krv onesvjestila sam se, i ničeg nisam bila svjesna dok se nisam osvijestila. Razmišljam ja tako na dugoročno: Ajd, nešto mi se dogodi, padnem u komu, probudim se a ono... Moji starci stari, frendovi u zrelim godinama... A ja ih se sjećam kao crazy tinejdžere. Zamislite «spavati» cirka 15 godina i ne biti svjesan toga; svih promjena, jednostavno svega. Jučer si bila tinejdžerica, sada si žena jebote, mogla već djecu rodit, a spavala si: Kužite me?
No nije tu kraj. Razmišljam ja opet. Sjetim se smrti i prepadnem. U šit, kako je to cijelu vijećnost više ne biti svjesan ničega. Pa još te zakopaju, a ti nisi toga svjestan. Rađaju se tvoji unuci, praunuci, šukununuci, ćukununuci (OK, mali pretjerah) a ti pojma nemaš, ležiš dolje pod zemljom tj. ono što je od tebe ostalo leži dolje, nesvjesno svega što se zbiva.
Ili možda... A što ako ipak odemo nekud. Ako je tijelo samo potrošna roba, a ono u glavi pravi život? Jebote pa što je onda s nama poslije? Sad sam se baš prepala. Koji nas ku... čeka?