...svi me u zadnje vrijeme pitaju ''Šta ti je? Zašto si takva,što se događa s tobom?''...svaki moj odgovor na ta pitanja bio bi previše...jednostavan i hladan, pomalo glup, pa zato šutim i odgovaram kratko...''odlično sam i sve je u redu...''...iako baš nije tako. Ustvari, sad sam stvarno odlično, ali nisam bila. Šutila sam i zato što nisam htjela pokazati koliko se sjebano i uplašeno osjećam. Zbunjeno i nesigurno. Jednostavno sam u ovih nekoliko glupih dana, tjedana nakupila toliko gađenja za samu sebe da mi je jednostavno bilo nemoguće osjećati se sretno...ponekad poželim uzeti sve ono što sam nekome dala i osjetiti sebičnost u sebi...nije to tako teško...ne slušati što ti drugi govore. Ne gledati ih u oči da vidiš da nešto ne valja. Zalediti sve suze u očima i ne suosjećati s nikim. Ne truditi se razumjeti nerazumljivo. Biti odbojan. Odvratan,barem na trenutak...
Čovjek raste i razvija svoje osjećaje...Čovjek uči. Čovjek se trudi. Kako da kažem što mi se dogodilo? Zašto sam takva? Nemam više volje tražiti ništa. Nemam volje uvijek sve razumjeti. Nemam volje pokušavati i padati. Nemam volje za odrastanjem. Nemam volje za slušanje prodika i pametovanja pametnijih od mene...ja sam dijete, osjećajno i nesigurno, glupo u svojoj nezrelosti...zar je to toliko važno? Zašto se danas svi prave toliko pametni? Sve se svodi na jedno. Pokazati da si bolji i pametniji. Da su tvoje riječi tako jake i snažne, ti sve točno govoriš...želiš da se osjetim glupom? Uspiješ u tome...
Trudim se biti zadovoljna i pokušavam maknuti oduran osjećaj iz sebe...ali pojave se ljudi koji te riječju velikom poput svemira dotuku...i svakim korakom kojim idem dalje borim se protiv nečega čega nema tu. Ili ima, ali ja se trudim da ne vidim to ''nešto'' što vam ne mogu opisati. Taj neki osjećaj nesigurnosti koji me prati već duže vrijeme. Sigurna sam uz nekog i to me jedino čini sretnom. Moj netko...
Hodam ulicom i gledam u ljude kao da su čudovišta...ubrzavam korak i počinjem trčati...već je odavno pao mrak i vani puše hladan vjetar...i dalje ne razumijem i nemam volje...ali prestala sam se truditi. Prestala sam shvaćati neshvatljivo. Shvaćam da sam dijete i da odrastam. Prestajem pokušavati objasniti što mi je i kako se osjećam. Ionako nije važno. I odlučila sam više ne pjevati tišinu. Odlučila sam vrištati i uživati u svakom trenutku koji dolazi...odlučila sam biti ono što jesam i ne truditi se odrasti brže...ne. I prestajem trčati. Osvrćem se oko sebe i ljudi postaju samo ljudi...Pogledam naprijed i vidim svog nekog...i shvatim da sam sretna. I ovo vam pišem s nekom posebnom radošću oko srca...srećom koja struji tijelom...stvarno, ispunjena, zadovoljna, sretna, zaljubljena...
I predugo sam slušala krikove od kojih sam oglušila...
Predugo sam pokušavala naći sebe u sebi...
Došao je dan kad sam se našla,napokon...
Došao je dan moje istinske sreće...
Napokon...se osjećam kao Supergirl...
Napokon vrištim od sreće!!!!
Post je objavljen 31.03.2007. u 15:46 sati.