Vino u jednoj ruci, kukuruz u drugoj, glazba u ušima, čudne misli u glavi, bus na putu... (A s kojom, mulac, rukom pišeš p.?) Ipak, ovo je samo još jedna fusnota Faustu.
E pa ja nisam znala što bih rekla. Naime, prije dva tjedna (otprilike) uspjela sam ostvariti jednu želju iz davnih dana i poljubiti svoju tihu patnju iz osnovne škole. I to potpuno apsolutno neočekivano. Bili smo nekad kao klinci "cura i dečko", ali nikad ga nisam poljubila. How cute. Da. Bilo je cute. I još mi je sad. Bilo je lijepo, vratio mi se onaj osjećaj da se snovi ostvaruju. Upisao mi je svoj broj, sebi zapisao moj, pozvao se k meni u metropolu. Zvuči baš lijepo. Ali. Ali. Ima jedan problem koji zapravo nije problem, ali meni je to ipak problem. Sve poruke koje sam ja od njega dobila bile su u stilu gore navedene. Sve u stihovima, sve u rimama... On drugačije ne zna. Ne zna normalno. Mislim da je pomalo autističan. A ja nisam pjesnička dušica da odgovaram u tom stilu. I ne mogu komunicirati s nekim u rimama. Možete mi dati neki savjet?