Marketing
Bromova u Carstvu Psihodelije
Neki je dan Pajo sreo bivšu ljubovcu u tramvaju - taman se uputila na sajam ezoterije! - pa ga je usput pozvala na otvorenje svoje najnovije izložbe. Gica i ja smo bile u Zagrebu pa smo vernisaž propustile, no zato smo danaske skoknule do galerije u susjedstvu pogledati što je nova u životu i radu moje zaklete neprijateljice i suparnice.
Ukratko, zidovi su bili pokriveni Teškom Psihodelijom inspiriranom Veronikinim putovanjem u Egipat i tamošnjim hramovima, a posebice boginjom Hathor i njenom misterioznom Tinky-Winky taškicom.
(Pročitati na Hunt&Kastner sajtu što o taškicama kaže sama autorica).
Sve skupa garnirano bezbrojnim pečurkama koje pozivaju na eufemistički rečeno, 'istraživanje novih dimenzija svijesti'.
Od prikazanog mi je najbolja keramička kopija te famozne Hathorine taškice koju je izradio keramičar čije sam ime zaboravila, ali može se naći na listi zahvalnici.
Sve u svemu, ova posljednja serija Veronikinih fotki nije baš moja šolja čaja, al ko voli nek izvoli. Taj vid eskapizma valjda ne korespondira s mojim, a što se tiče vizualija, moj fejvorit kič je onaj božićni, a psihodelija mi nikada nije bila nešto posebno mila. U svakom slučaju, nek si Bromova slobodno leti dimenzijama nadnaravnog, glavno da je više ne hodam oboružana nunčakama po praškoj kaldrmi kao onomad kada me pobješnjela šamanka vijala i prijetila frakturom lubanje, zubala i ključnih kostiju.
A kad sam se već raspisala o šamanima i plutanju rijekom bez obala - moja frendica Suzie, incognito celebrity u Toskani, inače vraški pametna i poduzetna cura, i sama boluje od umjerene new age viroze pa kad ju krenu alternativne dimenzije svijesti, zvjezdane putanje i grljenje stoljetnih hrastova u rosna proljetna jutra, njezin skepsom oboružani muž upozorava auditorijum: "Suzie is running naked in the fields again".
To je zbogradi epizode kada je Suzie po Umbriji tražila neku new age farmu pa kad je nije mogla naći, zaustavila automobil i pitala seljaka na kombajnu je l' zna gdi su newageri, a ovaj joj odgovorio:
"A??? Misliš oni što trče goli po polju????".
Od tog je doba golišavo trčanje po polju postalo dijelom kao neke naše interne spike. Kada netko opako zabrije u makrobiotičke uvarke, paralelne svjetove, aure i plazme, dežurni cinik nehajno odmahne rukom i primijeti: "Ah, taj jezdi gol po poljima".
I ondak prije par godina otvorim lokalni pregled zbivanja u gradu, filmovi, kazališta, izložbe, koncerti, a unutra feature story o Pajinoj ex-ljubovci kojoj je BTW zaštitni znak autoportret u Evinom kostimu, a ova mahnito trči u žitnome polju, ko od majke rođena!
Koincidencija slučaja, rekla bi baka Zora.
Ajd', bar nema alergiju na pelud....
Post je objavljen 30.03.2007. u 22:52 sati.