Marketing
Let me die
Sklopim oci. Krecemo. Auto nas vodi poznatim cestama u nepoznato. Gledam naokolo i nista mi nije poznato. Odjednom puno svjetla i prizor od kojeg se jezim. Vozimo se uskom cesticom uz sam rub provalije po rtu visokom 40 metara, oko nas samo duboko more. Problijedim od straha, a svi drugi su tako skulirani. Dolazimo do kuce. Ta kuca nema vrata. Morat cemo uci kroz prozor. Ulazim u jednu sobu. Brzinski pogled dovoljno govori, ovo je sve grozno prljavo i puno buba. Slabo mi je! Zaletim se, zatrcim ravno prema prozoru, bacam se. Padam, toliko dugo. Sve sam blize moru. Gotovo je, napokon je gotovo. Zatvorim oci i cekam udarac, pljus, potonocu, ali ne cujem nista, ne osjecam nista. Otvaram oci i ugledam nekog decka. Uhvatio me na 2 metra od mora. Zasto? Tko je uopce on? Zanima me, al ne mogu ni rijec prozboriti. Pogleda me i pita: “Zasto si se htjela ubiti?” Ne odgovorim nista. Ne znam ni sta bi rekla. Ne znam ni sama. Donosi me natrag ne u kucu.
Drugi dan opet isto. Opet isto mjesto. Opet ista stvar. Zaletim se, zatrcim i bacim. Ponovno letim i letim, ali mi se ovaj put otvori padobran koji ni nemam. Oci mi se napune suzama. Zar opet? Tim skokom zelim okoncati sve, ali ne mogu. Ne daju mi. Zasto? Pa, sve bi bilo tako lijepo. Svemu bi doso kraj. Zelim skocit bez ogranicenja, bez spasa, bez prepreka. Zelim doci do cilja. Zelim se ponovo zaletiti, ali ovog puta da padnem u to more, da me razbi u komadice i da nestanem bez traga. Zelim da me nema..
Post je objavljen 30.03.2007. u 20:13 sati.