Ne znam jeste li ikada doživjeli da vas netko osvaja pišući vam poeziju. Meni se to dešavalo. Isprva ne znaš kako bi reagirao. Ono – nisam ja navikla na takav tip starinskog zavođenja. Naravno da je ugodno i lijepo kad se netko trudi oko tebe. Ali poezija – čovječe! To mi je kao da sam se vremeplovom vratila bar dva stoljeća unazad.
Ma, ok. To je lijepo, krasno, predivno. No, stari daj se saberi. Meni mozak radi na binarnom kodu. Procesiram ko omanji serever u par sekundi. I onda tu neke trantarinčice, maslačci i djetelina... Mislim, stvarno... Zar ti ja sličim na tratinjaču kakvu ( za one koji ne znaju gljiva bijele boje, raste obično u svibnju po vlažnim livadama, jestiva, slična okusom šampinjonu)?
Dobro, sad da ne ispadnem totalna bitch, kužim ja to. Romantika. O.K. Sve pet. Ali, doba informatike... Samo što mi ne kolaju u krvi nano-sonde ko onoj 7of9 u Star-dreku. A on bi da ja gledam u plavo nebo( jebote koje plavo nebo?? Nisam sunca vidla ima deset dana od magluštine), sinje more ( imam do najbližeg mora najmanje sat vožnje) i galebove ( leteći štakori ko i ovi moji gradski golubovi, samo sa opasnijim kljunom)... Mislim, stvarno...(ponavljam se).
Dobro, počašćena sam time što sam inspiracija. Ali daj malo bolje pogledaj. Koja inspiracija!?! Pa vidiš slova i fotku. E da, usput, tko zna jesam to zbilja ja na toj fotki ( aj dobro jesam, svjesna sam kako izgledam, volim se puhati :P). A ti meni tako nabrijanoj pijesmice pijevaš ( nije štamparska greška).
Ma, dobro, pjesme su lijepe – bez daljnjeg. Nije da sam sad ono totalno inferiorna prema njima. Samo, daj to nekoj kojoj bi možda bilo više stalo do toga. Koja bi to cijenila. Ja ti to samo gledam kao dobar materijal. I velim ti – objavi, ništa ne gubiš. Možeš samo dobiti. Ako ništa, komadi će ti padati pred noge ( one kod kojih pjesmice pale, naravno). Stvarno ti to kod mene nije fora. Mene više pali mentalni izazov, ali o tome u sljedećem postu.
Sad ću vam tu napisati jednu koja je meni naj- hm, recimo najbolja. Pa vi recite jel čovjek vrijedan išta ( literarno, naravno da je vrijedan kao čovjek) ili je niškorist.
Sjedim na balkonu i u nebo gledam...
Zvijezde što su se prosule po nebeskom svodu,
A pun mjesec nad njima stoji.
Ja mu priču svoju pričam
O jednoj maloj u dalekom gradu.
Dok ona spava,
ja mjesecu se ispovijedam.
On po meni zvjezdanu prašinu prospe...
I vine me visoko do zvijezda
Pred vrata odaja tvojih snova.
Pred njima ja ću do zore bdjeti
I prve zrake sunca pred njima dočekati...
Loše snove od tebe ću odagnati
I tvoje misli od njih zaštiti...
A one lipe, nježne
Rado srcu puštam tvom...
A kad sunce proviri
I zrakam te budit stane,
Poljubac na usne tvoje spuštam...
Kad sunce obasja tvoje lice,
Trag zvjezdane prašine na usnama
Sve će ti reći...
Meni ovo sliči na Dragutina Tadijanovića.
Post je objavljen 30.03.2007. u 13:27 sati.