Arcania
Želim izbjeći još jedan klišejizirani početak poput: sjedim sam u mračnoj sobi. Početci bi trebali biti otvoreni, optimistični, puni slutnje za ono sto dolazi. Pocetci su mi uvijek najtezi, na pocetku uvijek najlakse odustanem. Tako da cu u ovome slucaju pokusati izbjeci pocetak. Ili bilo kakav uvod u ono o cemu cu pisati. Ovo sto sada pisem biti ce tek kratka srljanja mojim prenatrpanim umom. No ne nije on prenatrpan kojekakvim iluminativnim propovijedima ili sjecanjima kojima vam zelim dijeliti savijete sto da ne ucinite kao ja, jer od toga sam odustao. Nema smisla problizavati vas ponoru kako biste uvidjeli sto ne ciniti jer tako cete samo jos lakse to uciniti kao da vam ja pokazujem koji put odabrati prema propastio.l
Zelim samo pisati o mrezama koje otrovnica trenutno plete po mome umu. Zeljeo bih pisati poput Rimbauda da dozivite konture u bolje tih mreza ili pak poput njegovog „druga“ Verlainea da cujete zvuke njenih mekih i okrutnih prstiju dok probiru po nitima mreze poput virtuoza na violini. Ona radi to tako skladno njezno cedno i nevino da nitko nikada nebi pomislio da zapravo plete mrezu moga unistenja. . Kako li joj je samo uspijell uci u moju glavu? Zasto sam joj to dopustio?
Kada sam ju prvi puta ugledao bila mi je odbojna kao da sam mogao naslutiti da nije takva kakvom se cini. Bila mi je odbojna njena lijepota, a uistinu je bila lijepa................ Bijele puti, smede barsunaste kose koja joj je njezno milovala vrat i ociju boje smaragdnih suma najvisih gorskih krajeva. I sada kada razmisljam o njenoj ljepoti, njenon varljivoj i ogavnoj ljepoti znam da ona u mkojoj glavi se sve vise blizi svome naumu, a ja joj to jos i olaksavam jer znam da je to neizbjezno. Znam da je kraj ove pripovijesti i moj kraj. Moj zeleni kraj.
Ona je bila moja Alfa i moja Omega, moja nimfa i moja svetica. Zelim joj ovime i zahvaliti na njenoj dobroti i milosrdu sto me toliko vremena pustila na zivotu da se igram vlatima trave i njenom kosom. Bila je dobra prema meni, davala mi je snagu, napajala me zeljela da uzivam i da mi njene rijeci gode. A sve je to zlobnica napravila zbog toga da me na kraju, mome zelenom kraju pozdere ...mene i sve moje srece, osmijehe, suze radosnice, sladostrasca i uzitke. Osjecate li moju vrtoglavicu....to je ona...zelio bih da ju i vi mozete osjetiti, percipirati njene marljive ruke i osmijeh kojim dok me polaku ubija zeli poruciti; JA TE VOLIM I ZELIM SAMO ZA SEBE, OVAKO CES ZAUVIJEK BITI SAMO MOJ. Ona me voljela kao nitko prije nje. Ona me uzibala u san kao nitko prije nje. Znam da me voljela, jednom. Jednom sam i ja nju voljeo, tako strastveno i njezno. Da sam imao priliku i ja bih njoj ovako nesto ucinio, ali ona je uvijek bila jaca od mene, nikada mi nije niti dala mogucnost da pokusam nesto ovako.Uviojek me drzala na dlanu poput osjetljiv kapljice sjecanja. Ja njoj nikada nisam dao poljubac ruzinih latica, a neizmjerno sam to htio. Sanjario sam o tome kako ju ljubim i milujem, a sada ona to meni radi, ili barem misli da to radi. Ona nije svijesna svoje moci, Neptunovog zezla koji drzi u ruci i kojim moze unistiti cijeli jedan svijet u trenu. Pogledima me ljubi...
Obozavam ju, nezelim da me jos unisti, zelim jos malo uzivati u njenoj zlobnoj ljepoti. Molim te , Acrania pusti jos da zivot u meni postoji da krv kola mojim zilama, da te jos volim, obozavam i ljubim pa makar i samo u snovima. Trazim li previse ljubavi moja vjecna?
Ja ju tako molim i preklinjem a ona kao da me necuje od buke u kojoj glavi. Pokusavam utisati djecu; koja se igraju u mkojoj glavi bas onako kako sam je i ja sam nekada igrao; kako bi moja ljubav mogla cuti moje molitve. Bozica moje strasti kao da uziva gledajuci kako se mucim pokusavajuci joj reci da me pusti jos koji sat na zivotu. Veselo mi se osmijehuje poput djeteta koje je za razbijanje kristala mojih osjecaja dobilo bonbon. Ona vidi samo moje nijeme usne i moje mucne gestikulacije, ali zvukove iz mene ne cuje ili ne zeli cuti. Sada ignorira one usne koje su joj nocima saputale njezne budalastine i tada nju, veliku Arcaniu odrzavale na zivotu. Bio sam joj jutarnje svijetlo bez kojeg se nije mogla buditi.
Cujete li kako svira po nitima mreze moga unistenje? Lagano, kao da broji zvijezde. Zelim ju izbaciti iz glave, volim ju ali nezelim biti unisten. Zelim ju a ne zelim biti spasen. Ostaje mi jos nekoliko minuta „zivota“ i njenog zivota u mojoj glavi. Moram donjeni odluku, moram izabrati – moja ljubav ili moj zivot.
...
Zelite li znati sto sam izabrao...
Biram svoju ljubav jer znam ako ja umrem umire i ona u mojoj glavi.. Umiru i sve njene mreze, spčetke, lazi i zablude. Volim ju vise od zivota i biram smrt jer znam da i ona odlazi samnom, znam da cemo i ondje u Vjecnim lovistima biti zajedno, bas kao i sada. Ostajem bez zivota ali mi barem ona ostaje. Ona, moja jedina i prava ljubav, moja patnja i moj grijeh...ARCANIA.
Zelim te tu pored sebe ljubavi, zelim te osjetiti barem jednim malim djelicem svojih usana. Zelim da mi podaris posljednji poljubac prije nego sto nas OBOJE unistis.
Nije li smijesno sto me veseli vlastita smrt, sto znam da vise necu moci biti djete na vrtuljku niti pisac u zatvoru svojim misli. Svega toga sam se spreman u trenu odreci, a sve to zbog tebe ljubavi. Ovime ti zelim pokazati svoju vjernost kako bi tvoj zadnji poljubac bio sto otrovniji i sto manje bolan. Zelim ti podvaliti ljubav i ponovno te prisliliti da me zavolis, kao sto sam to ucinio prvi put. Mozda me postedis, mozda se sazalis nad jednim bijednikom koji te voli vise od zivota i sve sto on (bilo to lijpo ili rozno) donosi.
Sve si blize svome cilju, nedosaje jos nekoliko njeznih poteza, jos nekoliko koraka plesa kojim spletkaris mojim umom. Osjecam da si i meni sve blize. Arcanio, ljubavi, unisti me, poljubi me, slomi me, sjecaj me se, sahrani me, zavoli me....PONOVNO...
I sada dok otrov ces si mi prenjela samo zelim da znas jednu stvar i da to nikada ne zaboravis :
ARCANIO, JA TE VOLIM....
nastalo: 30. 3. 2007. 12.00 - 12.59
posveceno: mojoj trenutno najvecoj ljubavi
Post je objavljen 30.03.2007. u 12:58 sati.