jer se nekad zapitam zašto su nekima dana krila, a neki nikad neće poletjeti?
zašto nisu svima dane jednake prilike?
zašto neki nikad neće živjeti?
zašto na svijetu ima toliko nesretnih...
bolesnih (fizički i psihički), usamljenih, ostavljenih, beskućnika, siromašnih...?
zbog čega smo mi toliko posebni da nismo ništa od toga?
da imamo krov nad glavom, ljude koji nas vole, dovoljno novaca da možemo jesti, zdravlje i osmijeh na usnama?
što ja mogu učiniti u vezi s time?
onih koji nas trebaju je toliko mnogo...
(i ne mogu, a da se ne osjetim sretnom, bez obzira koliko u tom trenutku imala)
ovo je video koji je na youtube-u proglašen najslađim.
lijepo dočarava moje misli u ovome postu.
pokazalo se da u užurbanim, razvijenim zemljama ljudi jednostavno nemaju vremena za druge.
pomoći onome kome je pomoć najpotrebnija.
slijepom čovjeku da prijeđe cestu.
čovjeku koji je pao na ulici.
prosjaku koji je prisiljen moliti kako bi preživio.
a sigurno će se svatko od nas barem jednom naći u situaciji kada će potpuno ovisiti o drugima.
bismo li mi voljeli da nas netko na ulici zaobiđe?
dira li i vas sve to?
Post je objavljen 30.03.2007. u 10:26 sati.