Obracanje bivsim logorasima na VELIKOM SATU HISTORIJE 9.maja 1998.u Mostaru
Necete mi zamjeriti ako pod pritiskom moje licne tuge i emocija ne budem mogla dostojanstveno pratiti ono sto vam zelim reci.
Vjerujte,najteze je pricati o svom dubokom bolu,o svojoj licnoj tragediji,i onome sto sam nekada imala,a sada nemam.Ako se pitate sta je to,reci cu vam:to je moj suprug Hasan,moja kcerka Ajla,koja nije imala ni deset mjeseci kad su je dusmani otrgli iz mog narucja i moj sin Amar koji je imao samo 4 godine.
Bilo je to 26.6 1992.godine.Nasa jedina krivica bila je ta sto smo po nacionalnosti bili Bosnjaci,a po religiji muslimani,a to su mi Srbi otvoreno rekli.Citiram:"SUTI,BALINKURO!KRIVA SI STO SI MUSLIMANKA!"
Zajedno sa mnom,mojim muzem i djecom,zarobljeno je 75 civila iz Nevesinja,od toga je bilo dvadesetero djece.Najmladje je bilo novorodjence bez imena,staro samo sedam dana.Muskarce su odmah odvojili od zena i djece i odvezli u nepoznatom pravcu.Tada sam posljednji put vidjela svog muza.Nas,zene i djecu,odvezli su u napustenu kotlanu u Nevesinje.Tu smo proveli cetiri dana bez vode i hrane,bez ikakvih uvjeta za zivot.Postupali su sa nama kao sa zivotinjama koje treba poklati i poubijati,da nas nestane zauvijek.Bilo je tesko,bilo je stravicno.Gledala sam svoju djecu kako umiru od gladi i zedji,a nisam mogla za njih nista uciniti.Sin Amar molio me da mu dam malo vode,gledao je u mene svojim krupnim crnim ocima sa puno nade da cu mu moci ispuniti tu zelju.Nisam mogla da mu pomognem.Gledala sam u njega nijemo i plakala.Da sam mogla,dala bih mu svoj zivot i svoje suze umjesto vode.Bila sam bespomocna,do bola,do ocajanja.Ta bespomocnost je ono sto me i danas najvise boli i sto sebi nikada necu moci oprostiti.Kcerka Ajla,beba,plakala je u mom narucju,gladna i zedna.Ona je bila mala,nije mogla nista pitati,nista reci.
U tim trenucima pakla,Srbi-cetnici su mi iz narucja otrgli djecu uz psovke,vrijedjanja,sa ostrom kamom pod vratom.Da sam znala da je to posljednji put da vidim svoju djecu,ne bih se dala izvesti ziva,jer ovaj zivot bez njih veca je kazna od smrti.
"BOG JE ZELIO DA ZIVIM I JA ZIVIM..."
Molila sam Boga da umrem,da sve to ne gledam,jer mi je smrt u tim trenucima bila tako dobrodosla,bila jedini spas,spas od zivota.Ali,kao sto znamo,silom se ne moze i ne smije umrijeti,ali se silom mora zivjeti.Bog je zelio da zivim i ja zivim,a kako,to samo ja znam.Nakon svega sto mi se desilo,ja se zahvaljujem dragom Allahu,ne zato sto me je ostavio u zivotu,vec zato sto mi je dao snage da izdrzim sve to,da pobijedim samu sebe,jer najteze je biti bitku sama sa sobom,sa svojom boli,sa svojim zivotom,sa svojim uspomenama,sa slikama iz proslosti,sa svakim novim danom.Najteze
je izjutra kad se probudim.Kad vidim da sam sama,tuzna,prazna i napustena od svojih najdrazih,a znam da nekako moram prezivjeti i taj novi dan koji mi ne nosi nista lijepo,nista drago,osim tuge i bolnih uspomena na moje najmilije.
Znam,desilo se to sto se desilo,ne moze se nista popraviti,promijeniti.Znam,moram zivjeti bez svojih najdrazih,ali kad me Bog vec ostavio u zivotu,ja moram naci snage da zivim s tom boli.Ne samo ja,vec
sve majke poput mene koje su ostale bez svoje djece,sve supruge poput mene koje su ostale bez svojih muzeva,sve zene poput mene koje su prezivjele pakao logora.
STA JE TO LOGOR?To zna samo onaj koji je to prozivio,koji je osjetio na svojoj kozi sve strahote dusmanske mrznje,od psihickog do fizickog izivljavanja.GLEDALA SAM SMRT U OCI.Gledala sam je s prezirom,ne zato sto sam hrabra,vec zato sto sam izgubila sve u jednom momentu...TESKO JE GUBITI,ALI NAJTEZE JE IZGUBITI DJECU,NAJMILIJA BICA.Bez njih nema ni mene kao covjeka.Ko sam ja bez svojih najmilijih?Po meni,to je samo bezlicna masa u nekakvom jadnom ljudskom obliku.Zato sam prezirala smrt i izazivala je,ali,na moju zalost,nije me htjela,odbacila me je.Nista mi vise nije preostalo.OSTAO MI JE SAMO ZIVOT.Ostala je samo jedna modra rijeka.Valja meni preko rijeke.
MORALA SAM SKUPITI KRHOTINE ZIVOTA.Morala sam traziti izgubljeno samopouzdanje.Na moju srecu,na moju veliku srecu,mislim da sam nasla to samopouzdanje i moram ga cuvati kroz citav svoj zivot.To sam duzna mom sinu Amaru,mojoj kcerki Ajli,kojih vise nema onakvih kakvi su bili,ali ih ima u mom srcu,mojoj dusi,u svakoj pori moga tijela.Oni kolaju mojim venama umjesto krvi.Oni mi daju snagu da zivim,da govorim o njima i o svoj djeci,svim ljudima i zenama koji su nestali u jednom danu.
"ZABORAVITI NE SMIJEMO..."
Ne mozemo oprostiti niciju smrt,nicije patnje ni ponizenja ZABORAVITI NE SMIJEMO.
Govoreci o sebi,o svom stradanju,ja govorim o svim majkama,suprugama,sestrama koje su prezivjele smrt svoje djece,smrt svojih muzeva,svojih oceva,svoje brace.IZGUBILE SMO MNOGE BITKE,ALI JOS VODIMO BOJ,JOS SE NE DAMO.JOS NAS IMA,U INAT SVIMA ONIMA KOJI SU ZELJELI DA NAS NEMA,
DA NAS SLOME,DA NAS SATRU.Dizimo se iz prasine,dizimo se iznad bola,budimo jake,zivimo za nase
mrtve sinove,kceri,muzeve,jer dok mi zivimo,zivjet ce i oni.
Budimo tople kao ovo nase drago hercegovacko sunce,koje grije nas i humke nase djece.Ali,budimo i jake,i prkosne,i neunistive,kao ovaj nas hercegovacki kamen.Zato,porucujem svim majkama koje traze svoju djecu,kako bi ih mogle sahraniti,neka placu za svojom djecom,jer,ljudski je plakati,ali isto tako im porucujem da budu prkosne i neunistive kao ovaj nas kamen pod suncem,bas kao sto smo i mi sprzene od boli.MI MORAMO ZIVJETI ZBOG NASE DJECE,JER DOK SMO ZIVI MI,ZIVJECE I ONI U NAMA.MI MORAMO ZIVJETI ZBOG NASIH DUSMANA KOJI SU ZELJELI DA NAS NEMA.Moramo naci snage da gledamo u njih,sa prezirom i prkosom.Jos se ne damo,jos nas ima.Nemojte me pogresno shvatiti,ne pozivam nikoga na mrznju,ali vam kazem da ne smijemo nikad,nikad zaboraviti ono sto nam
se desilo.Ako zaboravimo,neka smo prokleti pa neka nam se i sve ponovi.Znaci,zivimo dostojanstveno i ne zaboravimo...
Jos jednom,hvala Allahu sto nam je dao snage da sve izdrzimo i da ostanemo ono sto smo uvijek bili,
obicni,ali ponosni,prkosni i dostojanstveni ljudi,Bosnjaci...
Post je objavljen 29.03.2007. u 13:03 sati.