Pregled posta

Biti ili ne biti dobar

Neko će reć- al ga ova pila sa temama ! Pokraj toliko aktualnih i atraktivnih tema i raznih audiovizualnih poslastica koje blogeri šibaju po netu ona nešto – biti ili ne biti….
A ja odgovaram, naći će se netko tko će možda i doprinijeti temama svojim razmišljanjem a ne samo komentiranjem.

Kad sam se odlučila otvoriti blog zapravo sam odlučila pisati ne neku vrstu dnevnika već razmišljanja o stvarima koje me intrigiraju, stvarima koje na neki način moram sama sebi pojasniti jer me vjerojatno kao i većinu ljudi stalno ili povremeno opsjedaju, ili kao fenomen današnjice ili kao moralne dileme ili kao nešto relativno nevažno što mi here and now smeta. Tj. pisati o stvarima koje u ovo doba konzumerizma ne možemo kupiti na policama kao instant rješenja ili odgovore.
Također sam odlučila pisati onako kako me pukne, pa bilo to nadugo i naširoko, bez mentalnih pritisaka tipa – nitko me neće čitati zbog dužine tekstova. Znam da nitko danas nema strpljenja, koncentracije, ni vremena čitati duge tekstove ali barem si na svom blogu mogu to priuštiti. Rijetko ko danas može gledati duge i spore filmove, u novinama se uglavnom čitaju naslovi i podnaslovi, a i vijesti su šture i čitaju se, gledaju i slušaju površno – s minimumom riječi i što više brzih slika treba informirati onu manjinu uopće zainteresiranih za druge i svakodnevnicu. Svi su većinom takvim vijestima zadovoljni jer će ih istom brzinom zaboraviti. Ono što su danas vijesti obuhvaća uglavnom : ratove, prevare, pljačke, ubojstva, silovanja, nesreće, katastrofe, prljavu politiku, siromaštvo, jad i bijedu, bolesti i upakirane laži oko bogatih, uspješnih, glamuroznih.
Pa tako dođoh i na temu –biti ili ne biti dobar-. Jučer sam na Onkologiji u Splitu pomogla nekim Dubrovčanima da se snađu. Stigli s ocem koji je svježe operirao rak grla i čeka ga terapija zračenjem. Došli ko izgubljeni u svemiru bez uputnice, kao na neku preporuku i po dogovoru u moje onkologice dr. Božić. Nervozne sestre na prijemnom ih odkantale, gužva ko u podzemnoj u rush hour, pacijenti u čekaonici svaki svoju muku muče i svi mrtvi ladni na očigledno uznemirene i dosta glasne Dubrovčane. Ušli oni uz gunđanje prisutnih preko reda, i normalno doktorica ih izbacila da čekaju red te da će ih prozvati. A kako će ih prozvati kad nemaju uputnicu. Pa sam joj objasnila njihov problem i zamolila da ljude poslije mene primi. Izašli oni i zahvaljuju- fala Bogu, ima još dobrih ljudi !- Reko ja, ma nije dobrota nego normalna stvar, uputila ih dodatno u protokol, objasnila gdje je što, jeste li ponijeli putni nalog, nisu, nije Dubrovnik blizu a bogami i košta dolaziti na terapiju u Split. Pa znate, mi imamo para, nije nam to bitno, nema mjesta na stacionaru pa smo unajmili stan u Splitu jer otac nije u stanju putovati. Reko, kako hoćete, ali imate pravo na putne troškove, potrošit ćete puno više kao i svi mi koji putujemo, ali vratit će vam se par tisuća kuna. Čujem poslije zove kćerka na mobitel i daje upute nekome da im sve to nabave u njihovog liječnika. I još jednom zahvaljuje. Poslije mi čak dvoje prolaznih «cimerica» na primanju kemoterapije opalili priču kako samo dobri obolijevaju - to im dođe ko neka nepotrebna i apsurdna isprika ili utjeha za bolest , i ja još ležeći počela u mislima pisati ovaj post.

Čini se da je –biti dobar-u današnje vrijeme izgubilo pravo značenje . Mada su napisane tone knjiga i snimljeno masu filmova ne temu dobra i zla, crno- bijelog svijeta i svih nijansi boja između, kao da se izgubilo poimanje dobrog u relativnosti sive i nevesele svakodnevnice, šarenoj materijalističkoj gomili raznih surogata sreće, i poremećenom sistemu vrijednosti.
Možda je nastupio period kad je zlo nadjačalo dobro, sudeći po aktualnim vijestima iz svijeta,
zlo prevladava. Nije čudo jer nikako da se čovječanstvo zasiti materijalnog, kapital se kao svojeglavi monstrum otrgnuo iz čovjekove kontrole i vlada vlastitim zakonitostima.
Dok se materijalno ne iživi, snage dobrog pritajeno čekaju da ih čovjek probudi.
Jedna prijateljica koju život nije mazio mi često zna reći-ideš mi na k…. sa svojom dobrotom. Ta me reakcija uvijek malo iznenadi i zbuni, natjera da razmišljam što to za ljude uopće znači biti dobar. Biti ljubazan, pomagati, imati razumijevanja, suosjećati, tolerirati, činiti usluge, davati, poklanjati vrijeme, poklanjati stvari, poklanjati novac…
Ili biti naivan, biti pušiona cijeli život, biti glup, biti nesnalažljiv, ne znati plivati među ajkulama… ?
Ljudi češće opisuju dobrotu kao manu a ne vrlinu. Oni koji su proživjeli osobne tragedije često znaju reći - ako je ovo što se događa Božji plan, onda nema Boga.
Doduše i meni su uvijek išli na živce jako ljubazni ljudi s vječnim falšim smajlom na faci i američkim pozdravom –have a nice day- jer nisam navikla na taj model ponašanja. Nema ništa loše u ljubaznosti prema svima ili glumljenju nepodnošljive lakoće življenja ali mi smo odrasli u sredini gdje se cijeni težina, muka, napor, bol - kao da samo ono stvoreno iz težine može imati adekvatno tešku kvalitetu. Danas dodatno u vrednovanju dobrog zbunjuje prodorni društveni uspjeh nepismenih, nekulturnih, vulgarnih, beskrupuloznih šofera i seljačina, dokazanih lopova, kriminalaca, silovatelja, ubica. U materijalnom svijetu gdje vlada vrijednosni sindrom – imati ili nemati- oni «dobri», pošteni, ili prvi po izvrsnosti u raznim područjima znanosti, umjetnosti i drugih područja života, su danas na margini, neuspješni i često očajni ljudi koji počinju sumnjati u sebe i razlučivanje dobra i zla.

Posebno me nerviraju dobrice koje imaju razumijevanja za sve a u stvari ih boli k…. za sve i svakoga, kao i licemjeri od vjerskih fanatika sa popovskim savjetima. Mada smo svi bez obzira na vjersku deklariranost odgojeni u okvirima 10 zapovjedi božjih i 7 smrtnih grijeha, poštivanje, tj. življenje po tim moralnim načelima zapravo uopće ne mora određivati opće poimanje – dobrog. Pogotovo kada je katolička crkva uvela pokajanje i oprost grijeha. Prvo se po tim načelima otuđuješ od samoga sebe, lažeš samog sebe jer živiš u strahu od samoga sebe- zatomljuješ tjelesne, duševne i duhovne potrebe, drugo ako si zapravo zvijer u ljudskom obličju postoji način da se iskupiš uz pomoć tamo nekog popa. Da sad ne pišem o svim manama katoličke crkve koju vjernici fanatično brane, želim samo reći da za komunikaciju s vlastitim savješću i Bogom ne treba posrednik. Ne želim napadati kler, među crkvenim zaposlenicima ima divnih ljudi kao i među ateistima.
Pri popisima stanovništva uvijek sam se uz zbunjozu popisnika deklarirala kao teista. Kad možeš biti ateista što ne bi mogao biti teista jer vjera zapravo nema nikakve veze s političkim opredjeljenjima, niti sa rasnom ili narodnom pripadnošću. Vjera je kao institucija nažalost uvijek bila političko oruđe i oružje za borbu dobra protiv zla, tj. za manipuliranje ljudima ili smještanje u potrebne okvire. Koliko smo mali i jadni pod kapom nebeskom govore ratovi u ime Boga.
Eduardo Galeano je napisao : Mogu li Jehova, Alah ili Bog biti tri imena za isto Božanstvo? Tragedija pogrešaka : nitko još ne zna tko je tko. Dim eksplozije je samo djelić puno veće dimne zavjese koja nam blokira vidik. Kako sila rađa silu, svaki teroristički čin nas tjera u sve dublju tamu. Na nedavno objavljenoj fotografiji netko je na njujorškom zidu napisao: -Oko za oko je stvorilo svijet slijepim-.
Spirala nasilja i zla hrani nasilje ali i konfuziju, bol, strah, netoleranciju, mržnju i ludilo. U Porto Alegru u Brazilu je bivši vođa Alžira, Ahmed Ben Bela upozorio: -Sistem koji je izazvao kravlje ludilo vodi i ljudskom ludilu također. A luđaci se zaluđeni mržnjom ponašaju kao i sila koja ih je do toga dovela.-
Trogodišnji dječak Luka je prije par dana komentirao : Svijet ne zna gdje mu je dom!
Gledao je zemljopisnu kartu. Isto tako je mogao gledati i vijesti.
( Isječak iz članka – Teatar dobra i zla )

Tokom života i učenja uvijek su me više privlačile istočnjačke od zapadnjačkih, kršćanskih vjera, mada je ideja o Bogu i moralnim načelima vrlo slična. Eto, ne pišem riječ Bog kao Borut s točkicama jer se osjećam omiljenim Božjim bićem. Omiljenim u smislu istočnjačkih učenja da smo dio univerzalne energije gdje je sve Jedno. Htjeli mi to ili ne htjeli u svima nama boravi Bog kao sinonim za Istinu, Ljepotu, Ljubav, Dobrotu, Ispravnost po moralnim zakonima, ili univerzalnu duhovnu energiju.
Ljudi koriste razne načine, najčešće uz pomoć raznih učitelja ili posrednika, da to spoznaju.
Kako je to meni uspjelo bez da postanem slijepi vjerski sljedbenik ijedne vjere , zapravo ne znam, vjerujem da je to bilo intuitivno traženje odgovora iz puno izvora: Maharadžjia, Maharišija, Štajnera, Biblije, tao učenja… treba se samo naučiti «prištekati» na tu univerzalnu energiju i sve se kockice i zagonetke bez naprezanja slože.
Bhagwan je rekao : -Čovjek može egzistirati kao kaos ili kao kozmos. U vašem srcu treba boraviti muzika i ona treba biti u harmoniji sa vama. Vaša muzika je put od kaosa do kozmosa. Čovjek može živjeti kao nesklad, kao buka, kao tržnica; ili kao hram, ili sveta tišina gdje boravi duhovna božanska muzika, nikad objavljena muzika koju čujete samo vi.-

Izrada graffita i murala na Hvidrinom parkiralištu na Dan planete 1998.g. Organizacija : MALT i Plavi mjesec, sponzor -Plavi mjesec-, tj. Olivija Prodan Ravlić. Moj grafit je posvećen dragoj prijateljici Biljani Tripković za koju nisam čula 4 godine, netragom je nestala i ne mogu je pronaći.

Jesam li dobra osoba ? Jesam, osjećam se dobrom i želim biti dobra što god to raznim ljudima značilo. Činim dobro jer dobro je činiti dobro. Kakav ću dojam ostaviti na druge zapravo uopće ne razmišljam jer sa dobrotom ne kalkuliram. Možda je preduvjet za biti dobar biti otvoren, tolerantan, voliti i prihvaćati ljude onakve kakvi jesu, možda je potrebno voliti sebe, biti siguran u sebe, ne imati problema, ne biti sebičan, ne biti lijen….? Uvijek mi zasmetaju komentari oko dobrote : Mislila sam da nisi, ali ti si ipak dobra osoba…. Vidi kako je on ili ona dobar prema svojoj djeci, prijateljima, radnicima… Može i obrnuto…koliko zla čovjek može napraviti dok se ne upita kakav je osjećaj biti dobar ili činiti dobro ? Koliko dobar trebaš biti da bi mirno spavao ? Koliko dobar moraš biti da bio zadovoljan sobom i svojim životom, koliko dobar trebaš biti da bi bio sretan ? Može li dobro pobijediti zlo ? Što je potrebno nekome učiniti da bi za njega bio dobar ? Jebote, milijun pitanja i tumačenja za dobro !
Ne samo kao apstraktno poimanje dobrog ili analiziranje svoje savjesti, što to uopće znači- biti dobar- je još kompliciranije kad se uključe međuljudski odnosi gdje se uglavnom vodi borba za meterijalno i duhovno, tj. crpljenje te iste «božanske» energije iz drugih umjesto iz sebe.
Uvijek sam volila duhovite zločeste likove – Montipajtonovce, Simpsone, Southpark, Zlikovce….jer ne volim licemjerje i laž. Velika većina moralista i vjernika se na njih zgražaju jer vrijeđaju dobar ukus i otkrivaju laži koje se kriju iza uvriježenih normi ponašanja. Ti isti obožavaju Opru koja je super unovčila ljudski sjaj i bijedu, kao i kompletnu moralnu problematiku. I ne da je dobra, ona je super dobra i humana jer dio zarade i upakirane poklone sponzorske konzumerske mašinerije poklanja svima koji opet trebaju sve. Nikad dosta. Najbolji su kad plaču i vrište od sreće.
Ti isti sigurno nisu u stanju odgledati Dogville. Trosatni čisti art film koji u početku briljantno šapuće o dobroti čovjeka da bi na kraju riknuo i kriknuo protiv cijelog čovječanstva, tj. naše čovječnosti, «dobrote» i lažnog morala. Lars von Trier me je tu totalno oborio s nogu. Film sam do sada odgledala 3 puta dok ga nitko od prijatelja kojima sam ga preporučila nije uspio vidjeti do kraja. Zaspali su. (Ne mogu vjerovati s kim se družim.)
Von Trier radnju smješta u neku vukojebinu u Americi ( posebno cijenim njegov prezir prema toj kulturi), ali to bi moglo biti bilo gdje na kugli zemaljskoj, genijalno apstrahira mjesto radnje smještajući je na tlocrt kazališne scene – na taj način skreće pažnju s nevažnog na glumu i ono što je najbitnije – sadržaj i osjećaje. U Dogvillu izolirano od ostatka svijeta živi mala zajednica dobrih i poštenih ljudi povezanih svakodnevnom rutinom o kojoj, kao i o moralnim pravilima ponašanja, raspravljaju uz pomoć duhovnog vođe Toma ( Paul Betany)- sentimentalnog intelektualca i jalovog pisca. Bježeći od misterioznih progonitelja Grace
( Nicole Kidman) se slučajno sklanja u Dogville. Stanovnici je prihvaćaju i pružaju utočište na dva tjedna. Da bi zadobila njihovo povjerenje Tom predlaže da Grace radom i pomaganjem uzvrati gostoprimstvo. Grace je sretna i zahvalna Bogu što je konačno pronašla mjesto koje se toliko razlikuje od svijeta iz kojeg je pobjegla . Sve je idilično i u granicama pristojnog i ljudskog ponašanja ( Tom i Grace se zaljubljuju) dok ne stiže potjernica za Grace. Tada počinje bezskrupulozna «tržišna» razmjena dobročiniteljstva. Licemjerne moralne nakaze pokazuju pravo lice, Grace ponižavaju i iskorištavaju na sve moguće i nemoguće načine da ti se diže stomak od muke. Dobra Grace to sve podnosi dok se nemoćni Tom ne odluči izdati je pozivajući njene progonitelje. Okovana u lancima Grace prepoznaje gangsterski Kadilak. Kraj vam neću odati, događa se ono što bi svaki normalni dobri čovjek najradije napravio.
I daje savršen odgovor na pitanje što to danas znači –biti dobar- . Ako se netko uopće zapita !

Ako ste preko pedeset vjerujem da ćete imati strpljenja pogledati film kao što ste imali vremena pročitati ovaj post.





Post je objavljen 29.03.2007. u 13:10 sati.