Marketing
KUPANJE U KAPUTU
29.03.2007.g.
Klikom se ovaj okvirić uvećava…..
DRSKOST
Drskost ima svoje izvorište u oholosti. To je smjelost čovjeka uvjerenog u svoju moć, da učini sve što mu padne na pamet ne razmišljajući o posljedicama jer je on svoj gospodar i gospodar svijeta kojega svakodnevno «pokorava».
Svoga tijela gospodar, ali loš gospodar jer mu slijedom njegovih postupaka to isto tijelo umjesto instrumenta ugode, postaje izvorom patnje i boli. Iza drskosti slijede drugi D-ei: Destrukcija, depresija, drama, dekadencija, debilizam, degradacija, degeneracija, daltonizam (duševni), deformacija, deifikacija (obožavanje bez Boga), deklaracija, dekoncentracija, dekompenzacija, definicija, delikvent, delirij, depersonalizacija, demoralizacija, deponij, derogacija (ukidanje zakona), depravacija (kvarenje, izopačenost), derivacija (izdvajanje iz cjeline) desenzibilizacija, destimulacija, determinacija (predodređenost), dezinfekcija, diferencijacija (razlikovanje), dezorijentacija, deficit, dijaboličan, demonski, diktat, dijalog (mobbing-bulling), dijagnoza, Dimenzija, diseminacija (širenje, raspršenost), disfunkcija, diskrecija, diskreditacija, diskriminacija, dislokacija, distanca, dominacija, duhovnost, duša.
Kad čovjek više ne ne razlikuje jasno dobro i zlo, ili još gore.kad se ne obazire na te razlike iako ih zna, otvorena su vrata svakoj vrsti destrukcije od uništavanja okoliša, preko zlostavljanja čovjeka po čovjeku, do kriminala svake vrste i svih mogućih rušiteljskih poriva. Zato se HIV-virus može širiti, jer zaraženog nije briga koliko će ih on zaraziti. On je destruktivan jer je ljut i na Boga i na ljude što se uopće našao u takvoj situaciji. Naravno da njegovom osvetničkom destruktivnom pohodu na svijet prvo predstoji depresija, no on u jednom trenutku odluči uzvratiti udarac; netko je to njemu dao i on će dati drugima i tada nastaje drama. U ovom dekadentnom vremenu u kojem cvjetaju promiskuiteti svih mogućih vrsta, a devijacije postaju egzotični začin dosadnoj svakodnevici taj pohod skoro da dobiva društveni status. Takva osoba u pravilu izaziva zavist svoje okoline; ...,gle! On ili ona (ima toga među pripadnicima oba spola), mogu imati koga hoće. Kako im to uspijeva? I slično, ali to su uvjek komentari zavisti, jer se takve osobe smatraju uspješnim, a ta «osvajanja» im podižu rejting. A virus putuje.
Ne zaboravimo da su tu i sve vrste prostitucije koje, bile ili ne bile legalizirane, cvjetaju na gnojištu ljudskih želja u cijelom svijetu. Među tom populacijom je moguće samo predviđati broj zaraženih. A njihove usluge koriste i osobe za koje to nikada ne biste pomislili. I ne budimo licemjerni optužujući samo osobe koje se prostituiraju. Da nema onih koji žele, trebaju i spremni su platiti njihove usluge njih ne bi ni bilo. A zašto prodaju svoje tijelo? Svoga tijela gospodar, sjećate se. To što nam je ovo tijelo posuđena haljina u kojoj kao spiritualno biće trebamo iskusiti fizički svijet to su svi zaboravili. Kršćani kažu da je tijelo hram u kojem stanuje duša. To, kako se čovjek našeg vremena odnosi i prema svom i prema tuđim tijelima je čisti debilizam.
S jedne strane kult tijela je to isto tijelo instrumentalizirao, pa se ono može po želji oblikovati da bi u mašineriji želja i raspaljene mašte koja bukti u trajno prenadraženom stanju, bilo upregnuto u jedinu zadaću, zadaću užitka. Degradacija ljudske osobe se time zaokružuje. Čovjek je svoje tijelo. I ako je ono neprihvatljive veličine, oblika estetskog izgleda i osoba postaje nepoželjna, neprihvaćena, skoro nepotpuna, kao da joj doista nešto fali. To je totalna degradacija koja vodi do svojevrsnog duševnog daltonizma koji nas spriječava da vidimo sve bogatstvo nečije osobnosti. Tako smo stigli do deformacije ljudske svijesti. Koja je samo posljedica ulančanih uzroka kojima bi se timski trebali baviti duhovnjaci, filozofi, psiholozi, sociolozi i mnogi drugi stručnjaci cijelog svijeta, zajedno.
U čemu se to ogleda? U obožavanju tijela, stvari i dobara, u ekstremnom materijalizmu koji je pun obožavanja bez Boga. Moram imati ovo! Moram imati i ono! Svi to imaju moram i ja! X. Je kupio novi auto, moram i ja , ta nije on bolji od mene. Y. Ima ljubavnicu, moram i ja naći neku, nisam ja gori od njega. M. ima izvanbračnu vezu, moram se i ja potruditi, nisam valjda toliko nesposobna da ne mogu naći ljubavnika. Itd. Itd. Itd. Deklarativno su svi ti ljudi u redu.Mogu si sve to priuštiti. Oni su humanisti, ne kradu, ne pljačkaju s pištoljem u ruci, svi su oni uvaženi građani svijeta, neki su čak i stupovi društva, neki su čak i vjernici (deklarativno), ali nešto s njima ipak ne štima. Sirotinju zaobilaze u velikom luku, jer bi ih tuđa bijeda mogla zaprljati ili uniziti. Za njih su svi bijednici lijeni i nesposobni i tu su samo zato da njihovo blještavilo bude sjajnije. Samodopadno sebi čestitaju na uspjehu i gaze dalje putem svojih želja. Ako život, događaji, sudbina, svejedno što, takvim ljudima oduzmu sav taj vanjski sjaj nastupa potpuni duševni rasap. Kula od karata se ruši, nastaje opća pomutnja u glavi, a dojučerašnju bahatost smjenjuje potpuna dekoncentracija koja im ne dopušta ni da poprave i spase ono što je moguće spašavati. Pritisak raste, slijede infarkti, inzulti i slične tragedije, a od medicine se očekuju čuda.
Medicina opet ne definirajući uzrok, sanira posljedice, a stvari su jednostavne. Delikvent je po definiciji osoba koja krši pravila i zakone. Ispada da je u našem vremenu svatko svoj delikvent i usprkos svih opomena koje nam život šalje mi ne stajemo dok ne stignemo u delirij. To je irealno stanje u kojem tražimo svaku moguću pomoć, samo da rastjeramo sablasti koje su se nadvile nad nama. Blokade su svuda okolo, pritisak postaje neizdrživ i nužno je hitno napraviti dekompenzaciju, jer nekako treba natjerati svijet da nas opet primijeti, da opet postanemo osobe. Da, gubitak uspjeha i društvenog ugleda uvjek dovodi do svojevrsne depersonalizacije osobe, a to demoralizira svakoga, pa i one koji su mislili da su jaki. Čovjek gubi osobnost, osjeća se kao ljudsko smeće odbačeno na deponij nepotrebnih stvari. U takvom stanju sklon je i posve neprihvatljivom ponašanju, pa čak i kriminalu.
To je naoko trenutna prividna derogacija; poricanje i ukidanje svih zakona. No, tome nije tako. Takva osoba nikad nije poštovala zakon, a nova situacija ga samo demaskira, pa dolazi do totalne depravacije, tj. izopačenosti. Naravno krivit će društvo i okolnosti da su ga pokvarili, ali to je zapravo uvjek problem derivacije, izdvajanja iz okoline ako je ona nezdrava. On nema snage maknuti se, a gruba sredina njegovu ionako ušutkanu savjest dovodi do potpune desenzibilizacije i poriv za pobunom postaje sve slabiji i slabiji, a za svaki slučaj svako malo pristižu sitnije ili krupnije nagrade koje do kraja trebaju destimulirati i samu pomisao na pobunu. Takav čovjek postaje prodana duša, samim tim depersonaliziran ni ne shvaćajući što mu se dogodilo. Radi sve što rade i drugi oko njega bez obzira koliko poročne i neprihvatljive pojave vladale u toj sredini, jer se sredini treba dodvoriti, treba biti prihvaćen. Sve će čovjek napraviti samo da ne ostane sam sa svojom vrištećom prazninom u sebi.
Kad se sve sruši počinje kukanje na sudbinu ili se zapada u fatalizam: Tako je moralo biti! Pa je li sudbina predodređenost koja nema veze s nama i našim postupcima? Može li se nama išta dogoditi bez nas? Determinacija postoji, ali događaje u našem životu uvjek determiniraju naši prethodni postupci, bili mi toga svjesni ili ne. Tako smo u našem vremenu svojim navikama i ponašanjem napravili sve da Hiv-virus može, nesmetano putovati i veliko putovanje je započelo. Da se to putovanje prekine i onemogući, trebalo bi prvo dezinficirati ljudski mentalni i duhovni prostor. Zatim bi trebali preispitati svoja razlikovanja između dobra i zla i dalje nastaviti raditi tu diferencijaciju svakodnevno da bi izbjegli lošim odlukama i prestali okolo zujati k'o muhe bez glave. Tu dezorijentaciju treba zaustaviti i odrediti smjer ozdravljenja duše svijeta. Pošto se čini da je deficit nesebičnosti i dobrote, deficit volje da se čovjek bori sa svojim slabostima potrebno je puno raditi na tom planu. Dijaboličnom, demonskom diktatu hiperpotrošnje koja je izrodila globalna zagađenja svake vrste, pa i ova mentalno-duhovna koja su trasirala put AIDS-u, može se i mora se reći ne. Odsustvo dijaloga, je donijelo mobbing i bulling koji su upravo u zamahu. To je smo nova formulacija starog nasilja čovjeka po čovjeku. Komunikacija je mrtva, Prvo smo prekinuli razgovor s Bogom, a onda i međusobno. Demonstracija sile je novi jezik svijeta.
Kakva je dijagnoza?
«Nešto je trulo u državi Danskoj». Truljenje je smrt, raspadanje. Truljenje se širi krvotokom vrste i poprima sve veće dimenzije. To širenje su inženjeri svijeta pokušali prikriti stigmatizirajući određene skupine (homoseksualci, prostitutke), no ne treba im vjerovati jer raspršenost slijedi naše životne navike i prohtjeve, naše najintimnije poroke i najdublje slabosti. Ljudi sa spolnim disfunkcijama je sve više bez obzira na njihovu dob i zdravstveni status. Ta pojava priča svoju priču. Mnogi zaraženi skrivaju svoje stanje dok ne bude prekasno, jer se boje diskreditacije i diskriminacije u društvu. Boje se da se ne osnuju nove «kolonije gubavaca» u koje će ih dislocirati čim otkriju da su HIV-pozitivni. Sami se ne distanciraju od bliskih osoba iz istih razloga, a tako je virusu putniku samo olakšan prijelaz na svaku slijedeću žrtvu.
I na kraju, veliko D je duhovnost. Duhovnost u najširem smislu te riječi. Duhovnost je jedino utočište i za one koji su još zdravi da se takvima sačuvaju, a i za one koji su već nažalost bolesni, da dostojanstveno dođu do kraja. Vratiti se duhovnosti čovjeku kojeg je filozofija materijalizma odvela predaleko i digla previsoko, nije lako. Okus moći je sladak i zavodljiv, a materijalizam hrani sam sebe. Duhovnost traži samoodricanja i samoograničavanja, a čovjek materijalizma mora probati sve do čega može doći i prekoračiti svaku granicu koja se pojavi. Vratiti se na stazu odricanja može biti vrlo teško, skoro neizvedivo. No to je samo naoko tako, ako ne napravimo zaokret sami i svjesno, već će nas besmisao i ispraznost našeg života vratiti ili kroz bolest duše ili tijela ili oboje. Neću nabrajati duševne poremećaje i bolesti koji su se namnožili. Samo ću reći da je AIDS (i ne samo on) materijalizirana bolest ljudske duše.
Slijedi poglavlje: SMRT
Post je objavljen 29.03.2007. u 11:11 sati.