Marketing
Očevi i djeca, drugi puta
Osvrnuo bih se na diskusiju s prethodnog posta - tema: očevi i djeca, mogao bih to tako reći.
O toj sam temi već pisao, pa koga interesira može pogledati post "Očevi i djeca" od 02.08.2006. zajedno s nekoliko vrlo informativnih komentara.
Upravo je činjenica da su djeca "očeva" među uspješnijim natjecateljima u savezu - tu imamo Anu Znaor (kćer predsjednika Predraga), Marka Dešu (sina glavnog tajnika Romea), Saskiu Božić (kćer predsjednika natjecateljskog odbora Nikole), Zdravka Hasana (sina suca Zlatka), Ivana Romića (posinka trenera Jože Cerovca), Andreju i Antonia Ivasa (djecu trenera Denisa), Ivonu Jakša (kći trenera Arpada), Tomislav i Hrvoje Čikotić (Sinovi izbornika Josipa) i svi su oni vrlo uspješni, višegodišnji državni prvaci i na toj činjenici netko neupućen vrlo lako može sagraditi konstrukciju - pa jasno je kada su im tate tu iza njih.
Ali, svi ti klinci, momci i djevojke postižu i rezultate na međunarodnoj sceni - i tamo su u svojim dobnim skupinama u ili čak i na svjetskom vrhu, dakle među najboljima na svijetu. Zar i tamo tate djeluju? A ako i djeluju, zar nema drugih tata koji bi mogli za svoju djecu djelovati. Dakle, bezvezna priča dušebrižnika izgubljenih duša.
Naravno, nikome ne pada na pamet ni za dlaku umanjiti uspjeh Janice Kostelić samo zato što je tata Ante postavio slalomsku stazu. Niti uspjeh Gorana Iveniševića zato što tata sjedi iza njega. Je li Ante bio u sukobu interesa? Je li Srđan bio pristran? Ma dajte molim vas! Pa cijeli svjetski sport se bazira na djeci i tatama. Djeci sportašima i tatama trenerima, sucima i dužnosnicima. I ta djeca su upravo i zbog toga uspješnija, ne zato što im se nešto naštimava (ma ima i toga, ali to su sporadični slučajevi), već upravo zato što je tata stvarno u svemu sudjelovao uz svoje dijete, jer je tu uz njega, daje mu podršku, sigurnost, savjete, upute, tješi ga, usmjerava ga, jer je s njime na natjecanjima, na treninzima, na putovanjima, na pripremama - i tu treba zahvaliti roditeljima na samopouzdanju i uspjehu djeteta, a ne na bodovima u bodovnim listama - to može sportaš samo sebi zahvaliti, svojoj volji, svojoj upornosti, svojoj spremnosti i pameti, znanju i vještini.
I neka je tih tata, a nažalost biti će i dušebrižnika izgubljenih duša. I to je realnost. I sve je relativno moj Alberte.
Na slici je mađarski sudac Sandor Kovacs sa sinom nakon izgubljene borbe. Slika sve govori, niti se ne može opisati koliko u ovom trenutku podrška tate znači razočaranom sinu. To se iz njihovih pogleda upravo i vidi.
Eto.
Post je objavljen 26.03.2007. u 23:59 sati.