Marketing
VRIJEME JE PRAZAN PROSTOR KOJI ISPUNJAVAJU TEK DOGAĐAJI, NAŠE MISLI I NAŠI OSJEĆAJI.
NESANICA
Djevojčica se budi. Prvo bojažljivo njuška nosićem, poput psića u novom okružju, a zatim polako otvara svoje velike, smeđe oči. Razgleda malo bolničku sobu, a onda joj se pogled susretne s majčinim. Nasmiješi se.
Cari je došlo da zaplače po tko zna koji put, gledajući te velike, pametne oči, okružene tamnim podočnjacima. Ispijeno lice postalo je gotovo prozirno-žile su se jasno ocrtavale, a čuperci preostale, raštrkane kose su se petljali.
Njezina mala djevojčica umire, a ona tu ništa ne može. Od svega ju je čuvala, ali protiv ovog je nemoćna.
"Mama?"
"Hm?" trepnula je nekoliko puta i tako otjerala suze. Pokušala se osmjehnuti, ali sve što je uspjela proizvesti bila je bolna grimasa.
Djevojčica ju je trenutak zamišljeno promatrala, a onda se ponovno nasmijala, iako s tugom. Sve je shvaćala.
"Brat i tata? Jesu li tu?"
"Aha. Idem po njih." Malenog dječaćića je pustila u sobu, a on je veselo odskakutao do sestrinog kreveta.
Cara se okrenula prema mužu. Dok je jecala, on ju je čvrsto držao u naručju.
"Nikada nije pitala..." zastala je, ne mogavši se izraziti. "Nikada nismo razgovarali o tome. Ona sve staloženo podnosi i dosta toga razumije, ali mi nismo učinili ništa da joj olakšamo."
"Ti znaš da nije tako."
Mjehurić smijeha koji su prigušeno čuli, rasplinuo se i zaglušio ih kada su ponovno ušli u sobu.
Cara je snagom cijelog svog bića željela utkati sliku svoje djece u pamćenje-da ih ovakve nikada ne zaboravi.
Tu noć ponovno nije mogla zaspati. Slika djece joj se pojavljivala pred očima i uzrokovala oštru i jasnu bol.
Pridigla se iz kreveta, ne mogavši zaustaviti suze i otišla u sinovu sobu. Čim je odškrinula vrata, dječaćić se pomeškoljio, kao da ga netko škaklje. Raščupana, crna kosa mu je uokvirivala preslatko, bucmasto lice i čim ju je prepoznao, snene oči su se razbudile i odrazile osmjeh.
"Idemo li opet?"
"Da, možemo." uhvatila ga je za ruku i podigla.
Minute su prolazile dok ga je odijevala, prepustio se njenom vodstvu, bio je preumoran i tih. Ona je razmišljala.
Stigli su u bolnicu, a suprug je zabrinuto poskočio sa stolice. Ona je samo nehajno odmahnula glavom, nemoćno.
"Ali, Cara! Već danima ne spavaš!" briga u njegovom glasu još ju je više rastužila.
"N-ne mogu. Kada sam budna, moram biti kraj nje, a kada uspijem zaspati, sanjam ju. Želim biti uz nju. Ipak su joj ovo posljednji..."
"Hajdemo unutra!" dječaćić je zazvao.
No ona je spavala pa su se nježno iskrali iz sobe. Spavala je mirno, pomireno, a osmjeh joj je titrao na kutovima usana.
Za njih je bila poput Uspavane Ljepotice.
Tada su je zadnji put vidjeli živu.
"Mama, je li seka sada s anđelima?"
Cara se pridigla i sjetno nasmiješila. "Da, ljubavi. Imaš pravo, seka je s anđelima. Znaš, možda je čak ONA anđeo."
Sretno se nasmiješio. "I ima velika, bijela krila, haljinu i može letjeti?"
"Mislim da može. I znaš još što: pazi na nas."
Legla je pored njega, a kada su je zagrlile njegove tople ručice, osjetila je sigurnost.
Zaspala je brzo; čvrsto je spavala, dubokim snom, sanjajući nebesa i anđele.
Djevojčica se budi. Prvo bojažljivo njuška nosićem, poput psića u novom okružju, a zatim polako otvara svoje velike, smeđe oči. Razgleda malo bolničku sobu, a onda joj se pogled susretne s majčinim. Nasmiješi se.
Cari je došlo da zaplače po tko zna koji put, gledajući te velike, pametne oči, okružene tamnim podočnjacima. Ispijeno lice postalo je gotovo prozirno-žile su se jasno ocrtavale, a čuperci preostale, raštrkane kose su se petljali.
Njezina mala djevojčica umire, a ona tu ništa ne može. Od svega ju je čuvala, ali protiv ovog je nemoćna.
"Mama?"
"Hm?" trepnula je nekoliko puta i tako otjerala suze. Pokušala se osmjehnuti, ali sve što je uspjela proizvesti bila je bolna grimasa.
Djevojčica ju je trenutak zamišljeno promatrala, a onda se ponovno nasmijala, iako s tugom. Sve je shvaćala.
"Brat i tata? Jesu li tu?"
"Aha. Idem po njih." Malenog dječaćića je pustila u sobu, a on je veselo odskakutao do sestrinog kreveta.
Cara se okrenula prema mužu. Dok je jecala, on ju je čvrsto držao u naručju.
"Nikada nije pitala..." zastala je, ne mogavši se izraziti. "Nikada nismo razgovarali o tome. Ona sve staloženo podnosi i dosta toga razumije, ali mi nismo učinili ništa da joj olakšamo."
"Ti znaš da nije tako."
Mjehurić smijeha koji su prigušeno čuli, rasplinuo se i zaglušio ih kada su ponovno ušli u sobu.
Cara je snagom cijelog svog bića željela utkati sliku svoje djece u pamćenje-da ih ovakve nikada ne zaboravi.
Tu noć ponovno nije mogla zaspati. Slika djece joj se pojavljivala pred očima i uzrokovala oštru i jasnu bol.
Pridigla se iz kreveta, ne mogavši zaustaviti suze i otišla u sinovu sobu. Čim je odškrinula vrata, dječaćić se pomeškoljio, kao da ga netko škaklje. Raščupana, crna kosa mu je uokvirivala preslatko, bucmasto lice i čim ju je prepoznao, snene oči su se razbudile i odrazile osmjeh.
"Idemo li opet?"
"Da, možemo." uhvatila ga je za ruku i podigla.
Minute su prolazile dok ga je odijevala, prepustio se njenom vodstvu, bio je preumoran i tih. Ona je razmišljala.
Stigli su u bolnicu, a suprug je zabrinuto poskočio sa stolice. Ona je samo nehajno odmahnula glavom, nemoćno.
"Ali, Cara! Već danima ne spavaš!" briga u njegovom glasu još ju je više rastužila.
"N-ne mogu. Kada sam budna, moram biti kraj nje, a kada uspijem zaspati, sanjam ju. Želim biti uz nju. Ipak su joj ovo posljednji..."
"Hajdemo unutra!" dječaćić je zazvao.
No ona je spavala pa su se nježno iskrali iz sobe. Spavala je mirno, pomireno, a osmjeh joj je titrao na kutovima usana.
Za njih je bila poput Uspavane Ljepotice.
Tada su je zadnji put vidjeli živu.
"Mama, je li seka sada s anđelima?"
Cara se pridigla i sjetno nasmiješila. "Da, ljubavi. Imaš pravo, seka je s anđelima. Znaš, možda je čak ONA anđeo."
Sretno se nasmiješio. "I ima velika, bijela krila, haljinu i može letjeti?"
"Mislim da može. I znaš još što: pazi na nas."
Legla je pored njega, a kada su je zagrlile njegove tople ručice, osjetila je sigurnost.
Zaspala je brzo; čvrsto je spavala, dubokim snom, sanjajući nebesa i anđele.
Mimi je prva pročitala, još u školi, skoro se rasplakala - nije da se hvalim, ali to mi je najveći kompliment do sada!
Danas je sunce napokon promolilo kroz oblake i obasjalo ovaj tmurni Grad! Sve je odma bilo lakše!
Priko engleskog smo tribali privoditi neke kritike - a jesmo se nacerili! Na fizici smo imali problema s laptopom i projektorom, koje je morala doći riješiti cijela delegacija fizičara...
Priko povijesti smo bili svak u svom elementu - ja se zagluših mp3-om i uronih u svijet knjige "Kako je ugodno uz mene", dok su ostali odgovarali, pisali, prepisivali, razgovarali ili radili isto što i ja.
S Marge sam išla u Grad da joj pokažem moj idealni poklon za rođendan. Odmah joj se svidija.
A Keko mi je poklonija Maoam - bombonćeke - zato jer sam mu pomogla skužit talijanski! Ponudila sam mu da ponovimo cilu cjelinu!
Jedino šta me danas rastužilo je bija pogled na mog Pokemona. Skoro san pala niza sve stepenice kada ga ugledah!
Svaki mi put to učini! Mrzim ga! I onda, kada smo se "susreli", "šarene vrpce su počele padati s neba" (u prijevodu: netko je sa gornjeg kata pobaca letke za maturu), baš kao u filmu! Ah! 
RAINER MARIA RILKE:
Samoća
Samoća je poput kise,
U veceri iz mora se dize,
Iz ravnica pustih I dalekih stize,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.
Pada prije neg svijetlost je izasla,
kad ulice se okrecu spram zore,
I kad se tijela sto nisu nista nasla,
Razocarano dijele puna mora,
I kada ljudi sto od mrznje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.
Tad dolaze valovi samoće…
Post je objavljen 28.03.2007. u 20:26 sati.