Pregled posta

Traže se otisci po betonskim pločama diljem svijeta

Postoje neka jutra koja žive u nama.

…….

Nekidan, onako u žurbi pospremajući u ormar stare foto-albume na pod je ispala jedna slika. Dižući je s poda i gurajući je grubo nazad među požutjele stranice albuma, zastala sam i pogledala je bolje. Ne znam, ne mogu objasniti, ali neobično mi je to oduvijek, da kad pogledam neku sliku, makar slikanu i pred desetak godina, točno osjetim miris i osjećaj proživljen u tom trenutku i kao da mogu opipati osobu na njoj. Smiješno, ali uvijek osjetim miris trenutka. Znam da ništa ne miriše trenutno u sobi i da je to samo komad papira, ali…

…ali doista postoje jutra koja žive u nama.

……

Kad sam upoznala Marina imali smo oboje 12 godina i nismo se pretjerano dobro slagali. On je bio dijete bez oca, odrastajući uz majku koja je mijenjala partnere brže od mjesečevih mijenja, a trenutno je živio s njom i njenim novim ljubavnikom u njegovoj kući u kojoj i nije bilo previše mjesta za njega, ako razumijete što želim reći..
Dane je provodio na cesti smišljajući zlobe te u garaži popravljajući neki stari motor kojim bi se svako toliko namjerno zapucao u prvo stablo ili nečiju ogradu, čisto toliko da napravi živost u ulici, rekao bi, što bi mene naprosto izluđivalo te bi svaki put u prolazu namjerno dignula glavu dobacujući neki kisel komentar ili bi jednostavno ga u svom bijesu gurnula kad bi namjerno mi zapriječio put na cesti.
No to jedno jutro prolazeći uz njegov novi dom, ugledala sam ga kako sjedi ispod prozora, a iza njega se odigravala prava scena iz filmova. Majka i novi ljubavnik su se potukli, a on je samo bezvoljno sjedio točno ispod prozora u trenu kad su kroz prozor počeli letjeti prvo tanjur, zatim masivna pepeljara, veliki stari mlinac za kavu te zatim vilice i noževi. Ne vjerujući svojim očima zabezeknuto sam isprva stajala, a zatim sam potrčala i povukla ga s klupe.
Dok sam ga vukla za ruku govorio mi je ljuto da što se zabrinjavam i da to nisu moja posla, rekao je i kako sam glupa i kako ga živciram, rekao je puno toga, ali je poslušno hodao za mnom dok sam ga ne znajući kamo da idem, vodila prema svojoj kući.

I taj dan nastala je ta slika.
On je sjedio na kauču, a ja sam otvarala ormar i izvlačila svu žensku odjeću i nagovarajući ga prvo da obuče šareni ženski mantil, zatim da na sebe stavi jednu maramu, pa sam ga gurala nazad na kauč izvlačeći sve ružičaste boje šminke koje sam imala; te crtajući mu bojama po licu vidjela sam kako se smije gledajući se u ogledalo sav u ružičastom i sa fensi rozim obrvama. Sjedili smo na podu i držali se za trbuh od smijeha, a ja sam cijelo vrijeme govorila: "Pssssst, pssssst, doletjeti će tanjuri do nas" ili bi se on svako toliko dignuo i napravio skeč kako se majka i njegov očuh svađaju skačući na jedan kraj kauča, pa na drugi, bacajući i hvatajući pepaljaru u zraku, pa je opet sjeo na pod, a ja sam mu šminkala usne točno bojom koju i ona, gospođa Majka uvijek nosi, pa se dignuo opet na kauč i izveo scenu kad je ona jaaako umorna i kad joj je nokat puknuo i kad joj frizer nije napravio frizuru kakvu je htjela.
I negdje u svom tom smijehu ja sam izvukla tatin aparat iz ladice i dok se on namještao prekrižujući noge i napučujući usta, ja sam pritisnula gumb i zaustavila trenutak koji smo oboje kasno navečer jedno drugo obećali pamtiti i na kraj života dajući zavjet krvlju i razrezanim prstom, a on je upirući prst prema meni prijetio da se moram zauvijek sjećati točno tog trenutka, jer jednom kad ga ne bude da ga se barem netko na ovom svijetu sjeća, a ja sam glupavo puhnula u zrak i naljutila se jer priča gluposti, kao i uvijek..

Marin je imao 14 godina kad je majka opet, po tko zna koji put, nestala, ali ovaj put bez naznaka gdje i kamo je mogla otići, ostavivši ga sa očuhom alkoholičarem kojem nije bilo ni na kraj pameti da hrani i pere ljenčinu, kako je vikao ulicom, ili da ga šalje u školu ili nedaj Bože da ga uzdržava. I Marin je imao 14 godina kad je samo jedan dan bez pozdrava otišao i sjeo u vlak tražeći svoju majku po čitavoj Hrvatskoj.

Taj dan kad smo to saznali odlazila sam kući od prijatelja i izlazeći iz kuće sva nekako smetana, prelazeći preko dvorišta ugazila sam u to popodne stavljen cement, a otisak cipele je jasno ostao nasred napravljene kocke. Netremice sam ga gledala čas zbunjeno i neugodno, te zatim ljuto jer sam znala da će me uvijek kad budem tuda prolazila taj trag podsjećati na ovo popodne. I na taj miris, miris tek netom stavljenog cementa..

........
Prošli su mjeseci kad sam čvrsto odlučila ga pronaći ili bar čuti jeli živ i zdrav.
Taj dan otišla sam do njegovog očuha, zatim do obitelji od očuha, prijatelja, zivkajući po desetak brojeva, radeći ono što su ODRASLI trebali napraviti, ali su odrasli, kao i što će još puno puta do moje 26 godine života, ZAKAZALI.
Nakon desetog odabranog broja čula sam prvi glas o njemu; da je pronašao majku dolje u Lici i da spava kod nje, ali da ne živi s njom jer dotična nema novaca da ga uzdržava, a i novi ljubavnik nije bio previše oduševljen s njim, i da više ne ide u školu, da je našao loše društvo i da se drogira i već ima kriminalni dosje.. I negdje tu sam stala, možda ne želeći vjerovati lokalnim tračevima, a možda i jer sam bila samo dijete.
A odrasli su sjedili i pili kavu, tu negdje na šarenoj terasi sa velikim lampionima i smijali se uz čašu vina, dok je neko dijete spavalo u parku i pušilo jeftine cigarete gledajući kroz nečiji prozor i sanjajući da je dijete iz jeftine reklame sa HRT televizije u kojoj ujutro majka radi kajganu i sok od naranče, a on jede zobene pahuljice i smije se blistavim osmjehom tek netom opranih zubiju aquafresh pastom za zube…


……….
I zaista, katkad neka jutra zaista ostanu zauvijek u našim sjećanjima.
Katkad mi se čini kako u sebi nosim bezbroj lica i osoba i kako katkad razmišljajući o njima zapravo shvatim da puno njih više nikad i neću vidjeti u ovom životu. Možda u prolazu, na tren, govoreći Bok i Kako si, a možda niti tad.
No katkad s nekim ljudima proživimo neki trenutak, neku posebnu i neobjašnjivu povezanost, kada u tim minutama i satima ne postoji apsolutno ništa na ovom svijetu osim te nevidljive mase oko nas koja zapravo nikada ne umire.
Jer zapravo sve te osobe žive u nama i mi isto tako živimo u njima. I toliko često tokom dana vrtimo u glavi sve te neke trenutke, ljude, događaje… I oni zapravo žive u nama toliko jako i intenzivno, a da toga zapravo nisu niti svjesni… I s druge strane i mi živimo u njima istom jačinom stvarajući jednu riječima neobjašnjivu vezu komunicirajući jezikom koji ne postoji niti u jednom alfabetu ni u jednoj knjizi, ali je ne možemo poreći. I u koju možemo samo VJEROVATI, jer najljepše i najčudesnije stvari na ovom svijetu i jesu one koje ne možemo znanstveno objasniti niti opipati vrhovima prstiju….


A ja…? Ja sam danas odrasla. Danas i ja preuzimam kontrolu nad drugim životima. Danas i ja gradim. Utječem na druge živote samim tim što postojim. I obećajem samoj sebi da nesmijem zakazati. Da će netko tamo me trebati i da ću učiniti sve u svojoj moći da sredim nastali kaos oko sebe koji se svakodnevno dešava na ovoj zbunjenoj planeti.

…
A dotle tamo u jednoj bašti i dalje stoji moj otisak cipele u betonu.

No ovaj koji nosim na srcu ništa ne može uništiti. Sve te ljude, sva ta lica..
Zapravo... Ja sam zaista jako sretna... Sretna jer živim i jer postojim, jer imam toliko dubokih otisaka u grudima koje ništa ne može uništiti..!
...Jer zgrade izgore i kuće propadnu, ali one nevidljive stvari žive zauvijek tu oko nas i u nama…..




Post je objavljen 29.03.2007. u 18:20 sati.