Vratila se ja da nešt napišem...
Nisam ovih dana baš ni imala vremena da pišem u školi mal stislo...pa eto..
Ocjene su mi ok,ne mogu se požaliti,više čak i ne izostajem...mijenjam se...
po cijele dane učim i tak....pošto namjeravam da nemam ni jedan popravak i da što bolje prođem i tak...
Ono od zadnjeg posta me prošlo i sad je sve recimo na svom mjestu...i tak...
A sad ovaj drugi dio posta posvećujem anonimanim posjetiteljima:::
Oduvijek sam bila takva da me ne jebe što ljudi misle o meni,jer ti koji to rade
čisto su ljubomorni inače se ne bi petljali u moj život i nešto mi pametovali...
Ak sam ružna,debela,glupa to je čisto moja stvar...i ne vidim niti jedan jedini
razlog zašto bi se to nekog drugog trebalo ticati ak mene to ne brine....
A što se tiče mojih frendica....to je isto moj problem...ne družimo s snekim jer je lijep ili ružan...
To očito ne znaju plitke i umišljene osobe poput anonimke koja mi je ostavila komentar....
pa eto SAVRŠENA imaš priliku biti spomenuta u mom postu i ak misliš da mene bedira što
si mi napisala...gadno se varaš curo...
Meni je draže da budem debela,ružna i što već si napisala nego da budem poput tebe umišljena,drska,glupa,plitka i ljubomorna na druge.....eto napisah što sam htjela...
A sad ovako...pošto ne znam što da više pišem evo jedna pjesmica::
Svjetlost imena njegova
Mi se nismo gledali da bi
jedno drugom vidjeli suze,
imali smo postiđeni ponos
i sasvim kamene osjećaje.
Te se noći prvi puta nismo voljeli.
Prišao si iz dubine tamnog lika i hoda,
tamne kose na vjetru
i usana koje stežu.
Stajali smo kraj vode,
obavijao nas je sumrak,
trebalo je da pođemo,
a ipak nismo pošli.
Sjetimo se: Tiho je bilo jutro maja
iznad listalog drveća,
a onda, odjednom,
oluja smrti nebo je zamračila...
A kad utihne jauk neba i plača,
kad se rastanemo sa tugom...
I stalo je srce,
sad samo još suza kaplje...
Ma neka sve stane,
neka se sve pretvori i u najtišu riječ,
i neću da vjerujem istini..
Sad sve opominje na tišinu,
ne mari se za život,
riječ za stih.
Sad sve opominje na tišinu,
smrt hoće plač, strah...
Bio si neponovljiv kristal,
pjesma bez riječi, bez ostataka,
pjesma bez pitanja i odgovora.
Ostao si nenapisano pismo
sa riječima šutnje...
samo hrpa praznih riječi.
I opet u tišini, sjetim se i
nečujno izgovorim tvoje ime.
Ne postoji oblik, ni riječ, ni slika,
a da posve ne liče na nas!
No, ponosim se tim suzama
jer pjesma ulazi u moju krv.
Ovo je pad bez dna
sa okusom ponosa...
Post je objavljen 28.03.2007. u 20:43 sati.