Marketing
O osjećajima...
Ljudi tako često skrivaju svoje osjećaje.
Ne samo negativne.
Nego i one pozitivne.
Zašto?
Ovo je jedna od mojih misli 
Mislim, čovjek JE društveno biće.
Kao takvo biće, naučio je na uspone i padove.
Na dobre i loše strane života.
Na licmjerje i poštenje.
Na iskrenost i laž.
Na pljuske i zagrljaje.
Na Sunce i Mjesec.
Jel naša zatvorenost i neiskrenost doista došla do te granice da nekad sami sebe ne prepoznajemo?
Ja smatram da nije glupo niti slabost povremeno pokazati da si čovjek.
Da voliš. Da osjećaš. Da te boli. Da se ljutiš.
Možda se i sami ponekad uhvatimo u situaciji u kojoj se bojimo pokazati svoje prave osjećaje. Zašto to smatramo sramotnim?
Ne znam.
Ali svakako znam da ne poznam osobu kojoj ne godi s vremena na vrijeme jedan topli huggich.
Ponekad je samo potrebno popričati s prijateljem.
Ne treba, naravno, pretjerivati.
Ne treba non stop cmoljiti bez razloga, no isto tako je loše i apsolutno sve držati za sebe. Tu moja stara na mene popizdi sto puta godišnje; jednostavno ne podnosi što večinu stvari koje me muče držim za sebe.
Al mislim da se u tome ne razlikujem od većine ljudi, zar ne? 
Ipak, kao i većina, nii ja ne dopuštam da me itko potpuno upozna. To je jednostavno "mjera opreza" koju većina poduzima kako se ne bi kasnije pronašli u situaciji da smo jako povrijeđeni, iskorišteni i jednostavno... Tužni jer nas je povrijedio netko kome smo dopustili da nas upozna. Ali bez rizika nema uspjeha, zar ne?
Ako ćeš uvijek biti TI, kojem nitko ne zna osjećaje, koji nikome ne govori svoje misli, koji je od svijeta isključen...
A što ćeš TI doživjeti?
Osjećaji koji se nakupe u takvoj osobi još su gori od osjećaja koji ostaju nakon izgubljene ljubavi ili prijateljstva.
I da mi netko da si mogu ukloniti uopće osjećaje tuge i razočaranja, ne bih to napravila. 
Zašto?
Jer sam ČOVJEK.
Mazohist, možda.
Jer sam sretna što OSJEĆAM.
Jer je tuga razlog što sreću i lijepe stvari doživljavam još snažnije i intenzivnije.
Jer bez toga ne bismo znali uživati i cijeniti sitnice 
koje nam uljepšaju dan.
(sitnice i slično )
Zbog čega nam je razgovor s prijateljem/profesorom hrvckog/pedagoginjom 
potreban?
Da bismo shvatili da ipak vrijedimo NEŠTO. /u drugom i trečem slučaju - da vidimo kako ima mutavih ljudi /
Ja svoje osjećaje možda i previše otkrivam.
Znam da ne bih trebala.
Znam da to nije dobro.
Znam da to ljudi često iskorištavaju /bilo da me povrijede, bilo da me iskoriste kao "vreću za boks" kad su živčani i pod stresom, bilo čisto zato da se osjećaju nadmoćno/
Znam da se za to gotovo nikad ne ispričaju.
Ali ja s tim neću nikad prestat.
Zašto?
Zbilja ne znam.
Ali svjesna sam toga da neću.
To je dio mene.
I to je to!
Ja se time ponosim.
A vi?
Post je objavljen 28.03.2007. u 15:20 sati.