Ej ljudi.. Ovu priču koju ćete sad pročitati...(ako ćete ju pročitati) Napisao je jedan moj dobar frend koji se pokušao stavit na moje mjesto i napisati priču o meni.. Pa eto... Zahvaljujem mu od srca..
ROĐENA DA PATIM
Sve me podsjeća ne tebe moja tugo... Gledam u druge ljude, ali ja njihovo lice ne vidim samo si mi ti pred očima... Tvoje nebesko plave oči ne daju mi nikad mira. Najteže mi dođe u snu. Sanjam te često i onda se probudim suznih očiju i samu sebe pitam zašto? Odgovora nema znam... ali opet pomislim doći će i taj dan, i dobit ću odgovor.
Nijedan dan mi nije protekao da te se nisam sjetila, da se nisam Bogu za tebe pomolila. Ja te stvarno volim a ti... Tebi nije stalo do mojih osećanja, ti ne mariš za moju bol. Tebi laska kad iza sebe ostaviš još jedno "slomljeno srce". Tebi i sada osmijeh ne silazi sa lica, tvoje društvo mene smatra za još jednu "ludo zaljubljenu osobu" u tebe moja tugo. Oni ne znaju za moju bol, oni se kao i ti smiju mojoj boli, jer oni uopće kao i ti nikad nisu osjetili a ni saznali šta je bol. Oni tu bol drugima "poklanjaju" ja ne mogu da shvatim kako ti moja tugo ne mariš za moju bol. Zašto kad se javljam sa tebi neznanih brojeva uvijek odgovaraš a kad saznaš da sam ja iza tih brojeva prestaneš se javljati??!! Zar je toliko teško zavoljeti me? Sve te djevojke oko tebe su sa tobom iz koristi i opet ih više voliš i cijeniš nego mene koja bi dala život za tebe. I sad sjedim i razmišljam o tebi. Nemam volje ni za šta, život mi je postao "crn", sve zbog tebe. Samo jedno izvinjenje tvoje vratilo bi me u život ali od toga znam nema ništa. Živim što moram, druge osobe me ne zanimaju. Stalno se vraćam u prošlost, u sjećanje, nadajući da će mi to donjeti mir i snagu da izdržim u ovom svijetu tuge u kojem za mene nema mjesta. Ali to mi zapravo donosi bol, nespokoj, beznađe. Neko je rođen da ima sve a neko da nema ništa. Ja sam u ovoj drugoj kategoriji, rođena sam da patim, živim, a na kraju i da umrem zbog tebe moja tugo...
Post je objavljen 28.03.2007. u 12:19 sati.