Priko puta osnovne škole tri kafića opkolila su pazarić. Slidi butiga od onoga ricavoga ča ne zna složit jednu rečenicu kako triba, tri pekare jedna do druge i tri mesnice. U kafiću nasuprot škole pritprošle godine su ubili čovika. Standardni diler javno operira okolo škole. Gleda san ga priko oka dok san igra basket kako drži noćnu stražu iza ograde školskog dvora. Nekidan me trefija u Toyotinome đipu. Kolpalo me jer je do prije nekidan sa ženon pješke gura kolica s diteton. Moran priznat da san malo zasta. Šporke su mi se misli motale po glavi.
Tija ne tija, srasteš s miston di živiš. Gledan, a ne vidin. Čujen, a ne slušan.
Zavolija san ovu konobu o'stana. U početku mi je bija grop u grlo ka da san zaslužija bolje. Nada san se da će ovaj podstanarski stan bit privremeno misto moga boravka. Tješija san se šta od Vranjica čujen crkvena zvona iste boje ka ona od Sv. Frane s Matejuške. Blizu je Sjeverna luke i pogled na Merjan s vrja ulice. Mirna je. Obraz minja jednom godišnje kad T-komovci tribaju prokopat kabele. Judi žive u privatnin kućan i svak svakoga zna i o sviman se zna sve. Svit je osta isti. Recimo moja gazdarica sa Livin i Desnin susidima ne razgovara zadnjih pedeset godin, ne voli dicu u svome dvoru i redovno ih tira. Ne dan jon gušta pa se ne karan, a svaki je put, šotovoče, pošaljen na jedno puno lipo misto...
Post je objavljen 28.03.2007. u 12:14 sati.