Baš ovih dana konstantno razmišlajm o svemu što me okružuje. Shvatila sam da imam anđela čuvara koji mene čini nečim višim,znam da se u njega uvijek mogu uzdat, da on neće ić na kavi kad mu triba živosti, ili otić u krevet kad mu se spava, nač izliku da se makne od mene kad mu je dosadno, nego da je jednostavno tu kraj mene 24-7, i da me on nikada sigurno neče napustit ili razočarat. Možda sam se malo previše oslanjala na druge, i malo previše vodila brigu o tome što će drugi reć, jednostavno treban mislit samo na sebe, ko svak normalan. I na svog anđela naravno. Užasno san bila zbunjena proteklih dana,nezna ni zašto, puuno san razmišljala o sebi, čemu sve ovo, neka luda pitanja, na sve sam imala zašto, jednostavno nisan vidila svrhu u ničemu. Gledala sam cjelokupni svijet i ljude na njemu, svi imamo iste opcije, zatim puteve kako ih iskoristit, potencijal, možda svi baš i nemaju sredstva, al se i to da izborit, zatim se moramo osamostalit iako veliki broj ovisi o drugima. Jednostavno se u svemu tome ne vidim, još nisam spreman odrast, ali više ne želim biti dijete, možda tinejđer, ali ta titula uvijek donosi više nevolje nego koristi, iako neki kažu da s njom dolaze najbolja vremena i da to i jesu ta vremena koja ćemo pamtit cijeli život. Ja već pomalo zaboravljan kako je to biti dijete, ali sam u sebi velikim dijelom još uvijek samo to...jedno malo dijete izgubljeno u velikom svijetu unapređenja i težnje boljem u kojem si samo čekaju nekog krhok da ga razlome na komadiće da bi se oni bolje osiječali. Ja ne želim biti niti onaj kojeg će se lomiti a niti onaj koji će lomiti. Jer su to velike krajnosti, to nije niti sredina, jednostavno se tako zaboravljaju uistinu bitne stvari. Iako tehnologiaj ide u korak s vremenom, možda i ispred toga, mi u moralnom i psihičkom smisli debelo zaostajemo, još kod nas vlada primitivizam i moralno ograničenej koje nam okolina nabija. Kako iko može znati što je uistinu po pravilima. Ovaj svijet je kreirao vlastita pravila koja iz svakog dan imaju potrebu varirati, ovisno o potrebama onog koji ih praksira-jednom riječju si gledaju vlastitu GUZICU iako ima iznimaka,al nažalost u jako malom broju. S rođenjem nam nameču neke standarde kojih bi se morali pridržavat i daju nam ograničenja koja niti sama neznan odakle potječu, a na sve što odstupa od tih granica gleda se kisele face, zašto to, umjesto da se cijeni originalnost. Kada se uoći nešto novo, ne dočeka se raširanih ruku jer je ljudima lakše po starom nego učiti i razvijati nešto novo u psihičkom smislu. Svi se probojavaju, i muka mi je od toga....zato sama sebi to neču dozvoliti. Neznam u šta ću se pretvoriti, ali sigurno neću poprimiti osobnosti onih koje preziren, ili je možda bolej reč od ljudi koje žalin, jednostavno su zaboravili vrijednosti postojanja i uvijedili čovječanstvo. a uživajete....adio
Post je objavljen 27.03.2007. u 23:56 sati.