Putniku u meni počeo je bježati put pod nogama...
prošao je kilometre šutnje i shvatio da na dlanu nema crtu života...smiješno nije li ?kako onda može putovati?


Kako se spasiti od onoga što jesi?
Kako zavarati vlatiti um i postati ... nešto posve novo..zapravo otkriti one skrivene osmjehe ?
ne znam . . . nikada nisam pokušala,do sada.
Želim ti toliko toga reći zašto ?ne znam jednostavno moram jer... ima nešto u tvojim očima što mi govori da su moje riječi kod tebe sigurne ..dalje od tebe neće ići
no čim izustim riječi postanu laži,ipak nisam toliko sigurna u tebe!Obrambeni mehanizam temeljen na prijašnjim ismijavanjima i ne prihvaćanjima tada nisam shvaćala koliko su drugi nevažni koliko mi zapravo do njih nije stalo

I sada...sve se promijenilo




S vremenom sam popustila i misli su postale glasovi upućeni tebi koji si ih znao prepoznati i razumjeti.Konačno te imam i samo si moj ,upijam svaku tvoju misao i svaki tvoj dodir u meni budi stari plamen koji je netko davno ugasio.Svakim si danom sve manje stranac sve više poznanik.Ti si moja putovnica u zemlju u kojoj sam oduvijek željela biti.

Iako povlačim riječi sa granica inspiracije ostalo je još malo čarolije da zahvalim onome koji me voli i kojeg,možda i ja ,volim.Nešto između suze i osmijeha,neka nova dimenzija u kojoj sam još uvijek pomalo izgubljena ..no ti me vodiš.
Uspio je izmisliti novu mene. Toliko drugačiji ali svejedno isti kao i svi drugi ..iako znam da će me povrijediti s vremenom drago mi je što je sada samo moj...




Post je objavljen 27.03.2007. u 21:22 sati.