O čemu pravi blogeri ne pišu. Naposlijetku sam kupila nove zimske cipele. Na posljednjoj rasprodaji. Frendica i ja smo nedjeljno jutro provele smrzavajući se oko sat i pol ispred Tvornice. Pri ulasku gotovo da smo i dobro prošle (više sam plavih fleka iznijela na svojoj prvoj brucošijadi). Moja je mama presretna što sam ipak kupila nove cipele (jer se grozi mojih starih), a niti ja nisam sasvim nesretna jer se pokazalo da ipak postoje cipele u koje stanu moji ortopedski ulošci. Nego, pitam se bi li se trebala zabrinuti jer sam prešla u svijet onih koji hrle na rasprodaje, tuku se za snižene artikle (kao što ste mogli gledati na TV-u) itd. Ipak, još uvijek nisam jedna od onih koje su tu nedjelju povele svoje muževe i dječicu u šoping, ili svog minijaturnog psa u cekeru. Znači ima još nade za mene.
Btw. valjda je i ovaj pes na slici bio nedavno u šopingu :)
Girl's best friend. Ima par dana kako me na putu na faks tu u kvartu susreo srednje velik, smeđi pas. Jedan od onih koji, kad im se obratite, krenu za vama i ne puštaju vas. Tek na drugoj ulici smo se razišli. Zna on da ja više nemam psa. Zna i da bi mama bila "presretna" da ga posvojim. A vjerojatno zna i da još par godina neću imati drugog psa. Takve životinje su intuitivna bića. Sva sreća da je imao nekakvu ogrlicu oko vrata zbog čega nagađam da je vjerojatno iz obližnjeg sela (u susjedstvu još imamo kućice s kokošima i povrtnjacima).
Vijest tjedna. Neki dan čitam u novinama kako je policijac pronašao nečiji novac i ostavio ga na policiji. Ma zamisli! Ima još poštenih policajaca! Novinari su danas previše okupirani trivijalnim temama, a da bi novinske stupce punili pravim vijestima. Iako podržavam onu ideju da uz crnu kroniku treba imati i bijelu te da nije sve u senzacionalističkim naslovima, mislim da ovo nije bilo objavljeno s tom nakanom. Postali smo zemlja u kojoj je valjda prirodno čuditi se kad netko učini nešto pošteno. Ionako svi kradu i varaju, od političara do kumice na placu. Možda je zaista tako, a ne samo u glavama ljudi?? Nadam se da ne.
Što bi bilo, kad bi bilo...? Po ne znam koji put sam se zapitala što bi bilo da sam upisala npr. neki drugi faks. Odnosno, nisam li trebala ići linijom manjeg otpora kao mnoge moje prijateljice/kolegice i upisati nešto gdje bih imala pregršt vremena za sebe, druge ljude, jezike, putovanja, sport, zabavu, kreativnost... A ne ovako: sad kad zbrojim proteklih par godina života zapravo mi nije žao žrtve i apstinencije, a i kad bih se vratila unatrag vjerojatno bih upisala još više predmeta i još više učila u nadi da ću nakon diplome sve nadoknaditi, ali opet: pitam se što reći na idućoj godišnjici mature - još sam u srednjoj školi bila lame u očima mnogih, a sad će me valjda smatrati još jadnijom. Doduše, kaže moj tata: vidjet ćeš hoće li one naći posao kad diplomiraju i kako će biti plaćene. Tj. isplatit će se. Nadam se ubrzo :)
Nešto novo. Upoznala sam jednog zanimljivog kolegu. Toliko zanimljivog da u menzi nisam niti primijetila kolače (mislim da mi se to nikad do sada nije dogodilo). Nažalost, mlađi je od mene dvije i pol godine. Još mlađi od mog bivšeg, na kojeg me - usput budi rečeno - malo podsjeća. Koji je - usput budi rečeno - zaslužan za moju paranoju po pitanju starosnih razlika. Ipak, iako 2.5 godine mlađi, vrlo je vjerojatno emocionalno zreliji od mene. Tko, uostalom, nije? (Ovo je bilo retoričko pitanje.)
Pozdrav do idućeg čitanja
Flowergirl
Post je objavljen 27.03.2007. u 14:37 sati.