Meki hrbat kamene stube, pomilovan milijunima koraka i nježno prašan, pod pogledom drag i veličanstven jer vodi uznesenju misli i duha. Tek koja vlat trave promiče kroz pukotine vremena i svjedoči o prolaznosti i kratkoći trajanja. Sporo u meni nadolazi ideja da zakoraknem i prođem. Osluškujem sebe. Utihnuo je žamor i žurbe više nema. Vječnost je opet dotaknula moje vjeđe i vratila mir u moje namjere.
Mirišem puteljke mog djetinjstva i skoro da se mogu sjetiti majčinog lica.
(Ispod odrine od toplog zahrđalog željeza. Klupica obojena u najmekšu nijansu zelenog. Sve divno obično.)
Post je objavljen 27.03.2007. u 14:43 sati.