Tiho je.
Negdje iza zidova važno kuca nečiji sat.
Ovdje ne.
Digitalni sat na monitoru samozatajan je i nenametljiv, svjestan svoje nevažne pozicije na kompu, na ovom stolu, u ovom prostoru. Pogotovo u ovo doba, kad telefoni prestanu skakutati, glasnice se umire, zvučnici iznova postaju samo kutije, kad cesta vani spava.
Zvuk tipkovnice u noći sastavni je dio opisa tišine, poput zvuka vlastitog disanja ili gutljaja toplog čaja.
Volim se prepustiti tom zvuku. Puštam ga da me obgrli i ponese sa sobom. Ne pitam kuda niti kamo.
Vjerujem da će iz moje svjesne obamrlosti izvući ono što mi u tom trenutku treba; opise slika iz prošlosti za poduku, crtice iz mašte za poticaj, pjesmu bez smisla i rime za ublažavanje nakupljene tuge ili pročišćavanje bijesa.
U ovo doba, kad je razum isključen, zvuk tipkovnice ima moć kronični umor pretvoriti u osjećaj zadovoljstva ispunjenim danom.
Post je objavljen 27.03.2007. u 00:53 sati.