Ne znam što da pišem, po cijele dane samo čitam knjige, spavam, ništa pametno… u petak, subotu i nedjelju sam bila zatvorena u četiri zida, štrebala da popravim ocjene(mislim, bar da popravim ocjene kad su mi roditelji bili tako dobri i ipak mi dopustili da idem na ekskurziju…)al sam zato malo cugnila....čisto da se prisjetim kakav okus ima alkohol... J evo, sedam je sati a vani je još dan…lijepo, lijepo…uopće mi to ne smeta…doduše, baš mi lijepo dođe…jedva čekam ljeto…one vruće, sparne dane kada svaku sekundu pokušavamo uhvatiti nešto malo hladnog zraka iz klime ili tako nečeg…ah, mogu priznati da mi to već nedostaje…nekad mi baš dođe da vrisnem, onako,snažno, dok me nitko ne čuje…da isipam taj svoj ludi osjećaj koji je u meni…to me već polako izjeda iznutra…i zauzima i obavija svaki dio mog tijela…taj ludi osjećaj…ne mogu vam ga opisati…to je nešto neopisivo…
Zadnjih dana se malo malo prisjetim nečega iz djetinjstva…neki dan ja pitala starog jel bih smjela ostati kod kuće dok su oni na moru u našem apartmanu za praznike... i možete pogađati šta mi je rekao…rekao mi je da nema teorije jer kao poznavajući mene, naša kuća ne bi ostala čitava za tih pet dana dok su oni na moru…i još nadoda da sam ja odmalena uvijek bila hiperaktivno dijete koje je uvijek radilo neke gluposti… a ništa, bar sam se lijepo nasmijala ako ništa drugo… J sad mi je malo glupo i kad idem na čiovo i kad idem nazad u osijek…tamo, na čiovu sam upoznala dosta ljudi zbog kojih mi na kraju bude žao otići otamo…a u osjeku…a šta da vam pričam…ipak je to moj osijek…moj ponos i dika…grad u kojem sam rođena i u kojem većina mojih fendova i frendica žive…
Ovog petka idem u njemačku(NAPOKON!!! weeeeeeee, baš sam hepi) tak da vam se vjerojatno neću javljati tjedan-dva najviše…al zato poslije toga…hehe….bit će i slika i snimki na blogu…ajmeeee…nadam se da mene neće biti puno na fotkama…pogotovo na onaj dan piva… hehe
Et, to bi vam bilo od mene za sada, a ostavit ću vam par citata iz knjige koju trenutno čitam…
- Kolebam se da ovaj nepoznati osjećaj čija me čama i slatkoća salijeću, nazovem ozbiljnim imenom tuge. To je tako potpun, tako sebičan osjećaj da ga se gotovo stidim, dok mi je tuga uvijek izgledala vrijednom štovanja. Ne, nju nisam poznavala, ali dosadu, žaljenje, grižnju savjesti, iako rjeđe, da. Danas me obavija nešto mekano i razdražujuće kao svila, i odvaja od drugih.
- Ovio je svoje ruke oko mene s malim usklikom ljutnje i blago me otrgnuo od broda. Čvrsto me držao uza se, u zraku, glava mi je počivala na njegovom ramenu. U tom trenutku sam ga voljela. U svjetlu jutra bio je jednako sjajan, mio i nježan kao i ja, štitio me je. Kad su njegove usne potražile moje, drhtala sam od užitka kao i on i naš poljubac je bio bez grižnje savjesti i bez stida, bio je samo duboko traženje isprekidano šapatom. Onda sam se otrgla i zaplivala prema čamcu koji se već bio otisnuo. Zagnjurila sam lice u vodu da ga popravim, osvježim… Voda je bila zelena. Osjećala sam se potpuno sretna i savršeno bezbrižna.
- Osim tjelesnog i vrlo stvarnog užitka koji mi je pružila ljubav, osjećala sam, kad se toga sjetim, i nekakav duševni užitak. Izraz “voditi ljubav“ , bez obzira na njegov smisao, sam po sebi nosi određeni čar. Ta riječ “voditi“ , tako materijalna i praktična, spojena s poetskom apstrakcijom riječi “ljubav“ , očaravala me.
(Francoise Sagan, DOBAR DAN, TUGO)
Post je objavljen 26.03.2007. u 20:08 sati.