Marketing
Tragajući za vilom Velebita
Mračno kišno jutro bezobrazno nam je ukralo uru vrimena zasluženog sna, a zauzvrat još kao neželjeni dodatak donilo nedoumice i konfuziju u glavi.
Pljušti vanka kiša ka blesava, a mi pačići mali, polaznici planinarske škole danas bi tribali imat praktičnu nastavu iz predmeta "Sportsko penjanje i alpinizam" i to ni manje ni više nego na Paklenici.
Zovemo našeg Ivana, voditelja škole, di ćemo i šta ćemo, ide li se uopće...
Ooooh, idemo, idemo u svakom slučaju pa neće nas ova kišica spriječit. Krećemo za pet minuta.
Eh baš dobro, upravo ovakav odgovor nam je baš bija potreban, nema više dileme, dočekujemo našu ekipu na raskršću i avantura počinje...
Dobar mi je ovaj đir sa planinarima, ekipa je "zdrava", čista pozitiva, kad se negdi odluči krenit, onda nema odustajanja. Ako se već i ne može na vrh planine, uvik se izlet može i u hodu izmijenit. Najvažnije je da se ide, pa taman se samo popila kaffa negdi i posli vratilo doma. Svi sritni i zadovoljni.
Čitavim putem i dalje pada kiša, a kako se približavamo Velebitu tako sa pritajenom nadom gledamo u nebo ne bi li se barem malo rašćaralo i konačno razbilo ovaj predebeli sloj sivih oblaka.
Na ulazu u nacionalni park dočekuju nas naši instruktori, Srđan i Milena. Oni su stvarno prave face u alpinizmu i imaju nam šta reć i pokazat. Lipo i stentano, objašnjavaju nam osnovne tehnike penjanja sa pravom opremom. Navukli smo na sebe pojaseve i kacige, istina je da izgledamo malo redikulasto, ali budući da smo žedni novih saznanja, ne obraćamo pažnju na te tričarije. Odlučili smo ispenjat jednu "laganu" stijenu, tridesetak metara visine, đast pisofkejk...
Prvi ide Srđan, zabija klinove, razvlači konop, formira se uspon. Milena asistira, drži osiguranje, pa zatim kreće i ona.
Kad ih gledaš ovako kako su spretni, sve izgleda jednostavno.
I taman kad smo se zagrijali i pripremili i psihički i fizički, eto ti opet dosadne kiše, pada li pada, opet i ponovo...
Na brzinu minjamo planove, nema smisla se pentrat po vlažnim liticama, prelazimo na plan B.
Idemo stazom uz kanjon velike Paklenice na lagano pješačenje do planinarskog doma koji je udaljen otprilike dva sata hoda. Naravno, koliko nam vrime dopušta. Kiša povremeno stane, pa opet pojača, ali odlučili smo se uopće više i ne obazirat na nju. Pa nismo mi od cukra pa ćemo se rastopit!
Ali ipak se rastapam od naviranja osjećaja jer u meni svaki posjet Velebitu, toj našoj svetoj planini pobuđuje dodatnu dozu ushićenja i zadovoljstva.
Široko područje kanjona Male i Velike Paklenice proglašeno je nacionalnim parkom zbog svoje neukroćene, "divlje" ljepote. Možda bi neki zlobnici površno zaključili da tu i nema nečeg posebnog osim bezbrojnih hrpa kamenja, ali nema veze, neću sad o njima.
Oko pravih znalaca i ljubitelja prirode vrlo brzo će uočit raskošne oblike reljefa, stijena, kukova, jama, špilja, izuzetno bogatstvo biljnog i životinjskog svita, netaknutu prirodu...
Na području nacionalnog parka nećete nailaziti na raznorazne štandove i komercijalne sadržaje, ali upravo je taj minimalizam izvrsno pogođen i primjeren ovakvom tipu parka.
Potok na dnu kanjona Veliki paklenice obiluje vodom u ovo doba godine, sve huči i buči, ruši se u slapove i brzake. Pogled nam magnetski privlači fascinantni Anića kuk, najviša stijena u Hrvatskoj, visoka 721 metar, posebno omiljena među alpinistima.
Prestala je napokon i ta dosadna kiša, sve nam ide u prilog. Skupina od nas desetak, puna volje i elana korača kanjonom. Ništa nam neće ovi dan pokvarit....
Jesmo pokisli, ali nismo nimalo pokislog raspoloženja. A još kad se među nama nađu i oni rapoloženi za priču, uvik možeš čut i koju pametnu i koju blesavu. Pičimo uzbrdo ka veliki, kvaliteta je prisutna, kako kaže naš iskusniji kolega i vodič, lijepi Miro. Doduše ima i nekih koji vjerojatno rade preko tjedna u pilani, pa im neke navike ostanu i tokom vikenda, ali sve je to dio ugođaja. Zafrkancija je na visini i ubrzo stižemo do planinarskog doma «Paklenica». Isprid njega, četvorica «gorštaka» u rasponu između četrdeset i otprilike stodivadeset godina igraju balote. Bije se junački boj. Ispod samog doma je sigurno najmanja hidroelektrana na svitu. Ali radi isto ka i prava velika i daje struju za dom. Društvo nam je lipo zasilo za stolove, izvadili smo spizu koji smo donili sa sobom, pa je u hipu iznika jedan pravi pravcati švedski stol. Na hrvatskoj planini. Dok zadovoljno mumamo, pristiže nam i ostatak ekipe.
Guštamo. Tu bi sigurno tribalo opet doć, ali na više dana, ovo bi nam mogla bit dobra polazna točka prema najvišim vrhovima Velebita, Vaganskom vrhu i Svetom Brdu. Iznad planinarskog doma nalazi se nekoliko zaselaka sa kućicama u kojima se također može nać smještaj. Onako jednostavno, po «seljački», ali ima to sigurno i svojih draži.
Na jednom od prozora mi se učinilo da sam ugleda i Vilu Velebita!
Sićam se jedne moje ekskurzije prije mali milijun godina. Prolazili smo autobusom priko Romanije, u blizini Sarajeva. Zelene livade, prepuno cvića, fenomenalni prizori. I moj profesor iz likovnog, inače u to doba poznati akademski slikar, odjednom izvali: "Znate šta bih sada ja!? Skinuo bih svu odjeću sa sebe, trčao gol po livadama i urlao iz sve snage zbog ove ljepote!"
Naravno meni nije palo na pamet da napravim i ovde na Velebitu nešto slično, ali pogledi prema snježnim vrhovima i doli kroz kanjon prema moru su nešto posebno. Stvarno za urlat od lipote! Ne postoje ni slike ni riči kojima vam to mogu opisat, jednostavno morate doći.
Silazak prema Starigradu nam je donija i nove poglede na već propješačene predjele, ali stisnuti od one kiše dok smo se uspinjali, puno toga nismo ni primjetili. Uostalom nismo obišli niti djelić čitavog nacionalnog parka. Eto nam dodatnog motiva za ponovni dolazak.
Na povratku sam doša do spoznaje da se naš vozač autobusa odlikuje osebujnim ukusom za glazbu, pa smo tako imali prigodu saslušati raznolik repertoar koji se kretao od azerbejdžanskog etno-stila, pa sve do preludija za klavir i saksofon od Rahmanjinova ili već nekog sličnog.
Oduševljen takvim izborom muzike, dio ekipe utonuo je u dubok san. A kiša je vani i dalje padala...Opet...
Došli smo doma umorni, ali zdravo umorni i zadovoljni. Unatoč svemu, nismo odustajali. Još jednom se pokazalo kako srića prati odvažne. Eto, baš nama za nagradu, kiše su stale upravo tih nekoliko sati koliko je nama bilo potrebno.
Ma baš mi je ovo tribalo! Kako su mi samo baterije napunjene...
Post je objavljen 26.03.2007. u 11:50 sati.