"Reci kako je kad gubis se
kad krivo radis, lutas i nestajes
kad sve rijeci postanu suvisne
tvoj mutan pogled, nijeme usne
gdje je nestalo srce"
Kao da nema buducnosti.. sve je puno slijepih ulica.. ne vidim vise, ne shvacam vise, utapam se.. ne osjecam vise i zbog tog se bojim.. u kojem je pravcu sve nestalo? Samo da opet ne odem tim putem.. bojim se praznine i samoce i osjecam svaki tren prolaznosti.. ruke su me odavno pustile i nema vise oslonca.. strance, reci mi, hoce li sutra biti bolje? Hoce li jutro izgledati vedrije? Nemoj mi reci da ne znas, budi okrutno iskren, samo nemoj sutjeti.. jer utapam se u tisini, u hladnoci osjecaja.. sto sam to napravila? Sto su to ljudi napravili? Nema krivaca, nema nevinih.. samo pusta tijela koja plove na nekoj drugoj rijeci.. da li je brodolom konacno prosao? Ako jest, zasto se ne osjecam sigurnom? Zagrli me, strance.. pronadji me, pronadji me u toj gomili, dokazi mi da sam to ja i da sam jos uvijek ziva.. reci mi, odkud tolika samoca odjednom u meni? Odkud ti strahovi, sumnje, nemiri.. kud je nestala cesta kad je toliko trebam? Jos nisam skinula uspomenu sa sebe.. da li bih mozda trebala? Svi putevi do mene su zatvoreni.. spavam..
"Dobro skriveni u kockice,
mjesto što zovu dom
s crnim povezom prek očiju
ne žude za slobodom
Zrake udare u njih al otpor je uvijek jak
ljudi izvana obasjani u sebi nose mrak
zbog njih nebo se zatvori
zaplače kao dijete
šalje buru da ošamari,
protrese
da se sjete onih malih stvari
zraka i sunca nad njima
da shvate
još uvijek pozitivnih stvari ima"
Post je objavljen 25.03.2007. u 22:51 sati.