Vjerujem da se svi to pitamo, neki često, neki nešto rjeđe.
Danas sam mirna, danas ne plačem. U ponedjeljak sam nakon dugo vremena zaspala u suzama. S jedne strane željela sam onog starog Josipa uz sebe, s druge strane pitala sam se jesam li bila previše vezana za Matiju kad me toliko razočarao, a s treće strane nisam mogla prihvatiti da me i Marin tako povrijedio. I svaka pjesma svoju tajnu krije.
U ponedjeljak je djedu bio imendan, odnosno, bio bi mu da je živ. Kako god. Tu noć sam sanjala da me netko pokušava ubiti bombom. Nisam mogla vjerovati da baš to sanjam.
Dan prije sestričnina kćer me pitala jel se ja sjećam dide i pitala je kako ljudi mogu imati sjećanja, kako se ja njega mogu sjećati kad sam bila mala kad je umro. Htjela sam joj na neki način objasniti, pa sam joj rekla da kako se ona sjeća svog djeda. Iznenadio me odgovor. «To nije isto, moj djed je umro prije godinu dana, a tvoj davno, kad si bila jako mala»
Nisam znala što odgovoriti. Dijete od 8 godina me ostavilo bez teksta.
Odakle nam ta sjećanja, odakle uspomene. Jednom sam čula da se zapravo tih stvari niti ne sjećamo, nego su nam drugi pričali o tome pa smo si mi stvorili sliku u glavi za koju mislimo da je baš tako bilo. Samo ovdje je razlika, meni nitko ništa nije nikada pričao o djedu. Nažalost.
Možda je ponekad i bolje da nemamo sjećanja na neke stvari. Ali što više odrastamo to su nam ta sjećanja koja ostaju sve bolnija.
I tako sam tu večer ležala i plakala.
Pred mojim očima nizale su se slike. Sjećanja. Na Josipa, na onaj dan kada smo se upoznali, na dan kada mi je prvi puta rekao da me voli, dan kada me prvi puta ostavio, dan kada smo smišljali imena djeci, dan kada sam ga prevarila, dan kada je sve nestalo.
Na Matiju, na ono predvečerje kada mi je rekao «s tobom ću do zvijezda». Nisam nikada do tog trenutka znala da su zvijezde tako blizu. Na ono predvečerje kada sam ulazila u autobus, okrenula se, a on me gledao i rekao «ja dalje neću s tobom». Kao da sam osjećala da je to bio naš rastanak. Onda sam se sjetila njegove poruke od prije par dana u kojoj mi je rekao da je zauvijek odselio iz Zagreba i da se vjerojatno više nikada nećemo vidjeti i da mi želi puno sreće u životu. Nije više želio niti čuti se sa mnom, bar ponekad.
Na Marina, na sve one priče kako nije kao drugi, kako su i njega razočarali. Znala sam da mu ne smijem vjerovati. Ali bilo nam je tako lijepo tu večer. Nisam niti predosjećala da će i on nestati, da je to zadnji put da ga vidim, da će sljedeće jutro otići iz Zagreba bez riječi, bez pozdrava. I da se više nikada neće javiti.
I naposljetku, na Stanislava, na to kako je mogao biti sretan da nije upoznao mene, na to kako mi je tako puno značio, na to kako bih voljela vratiti ono vrijeme kada smo satima pričali o svemu, kao brat i sestrica.
I plakala sam i plakala… Ujutro kada sam se probudila čula sam da i nebo vani plače. Kišilo je. Nisam se željela ustati iz kreveta, nisam taj dan željela živjeti, nisam željela opet izaći s lažnim osmjehom. Ostala sam doma, cijeli dan, zapostavila sve obveze.
U petak sam Josipu poslala poruku da ga volim. Ne znam zašto. Danas me pitao što je to značilo. Rekla sam mu da je to tako nebitno, da ni sama ne znam zašto sam to učinila. Jer znam da voli curu, a ja…
Odgovorio je da sam mu bila i uvijek ću mu biti super. Baš je lijepo čuti od osobe koja ti je život značila, kojoj si ti navodno bila sve, da si «bila super».
Nema veze…danas sam jača od svega, danas sve to mogu podnijeti, danas ne plačem…
Nema veze…danas su ipak osjećaji jači od mene, danas skrivam suze u očima i ne puštam da poteku, danas trpim bol.
Post je objavljen 25.03.2007. u 22:31 sati.