Marketing
SVE ŠTO MOŽETE ZAMISLITI JE STVARNO
Marge se priladila, sada je dobre volje, svima nam tepa, ali most of the time spava. Ili kiše.
I Tibby je prilađena (?! zašto mi se čini da je viroza ?!). Puše, kiše, šmrca, ali ona se na to ni ne obazire. Njena glavna okupacija je maturalni rad. Šta je najgore, patimo svi mi ostali/bližnji. 
Angažirala nas je da joj tražimo stare slike Grada, nove slike Grada, povijesne činjenice, legende, godine, znamenite ljude, da skeniramo, imejlamo sve to... i čak mislim da je počela provoditi više vrimena od mene u Knjižnici i to na narodno-znanstvenom odjelu!
Vrši torturu nad djelatnicima: "Ima li koja stara melodija, ali samo instrumental?", "Tribaju mi svi podaci o gradnji kazališta?", "Koliko je stanovnika umrlo od kuge te i te godine?", "Koliko je zubi 1921. imala moja prababa Janja?"
Sorry, stara, mene je samo strah za mene. Kako ću ja uspit napisat svoj rad?! 
Bart je (ugledavši se na svoj uzor-prelijepu/pametnu/seksi seku) otvorija blog, pa nas Homer i Marge rijetko viđaju izvan granica/zidova naših soba. No, mislim da njima nije ni toliko važno, znaju oni uživat bez nas...
Bili mi na obiteljskom ručku. 
Svake, nedilje, točno u 1 (to nitko ne poštuje), do kraja mog života, u Predgrađu Grada će se okupljati cijela moja obitelj, uključujući mene.
Ne znam kako da to opišen i prenesem, vama, gomilo mojih vjernih čitatelja. Uglavnom, sva rodbina se okupi i jede. Pod jedenje se podrazumijeva sve osim jedenja: pričanje, dobro, više vikanje i urlanje, pivanje, glupiranje, prepucavanje, svađanje, mrki pogledi, neodobravajuće njihanje glavom, spavanje, šetnje, kuhanje, čitanje novina, pravljenje malih i velikih planova, analiziranje svačijeg izgleda i ponašanja, zatim komentiranje poznatih i manje poznatih ljudi, zatim opet svađanje. Pa urlanje. 
Pa vikanje. Ponekad i plač. Urlanje. Ljutiti pogledi. 
Zajedljivi komentari. Urlanje.
I tako u nedogled. Uh, što volim svoju obitelj. 
We are family...
Sutra u školu. Pa prekosutra. The next day. The day after tommorow... Kako bi Bridget rekla: "NEĆU! NEĆU!! NEĆU!!!".
Ajme depresivne sutrašnjice...
POVRATAK
`Ko zna?
Ah, nitko, nitko ništa ne zna
Krhko je znanje
Možda je pao trak istine u me
A možda su sanje
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti, velim
Ali ja ne znam da li da je želim
Ili ne želim.
U moru života što vječito kipi, što vječito hlapi
Stvaraju se opet, sastaju se opet možda iste kapi
I kad prođe vječnost zvjezdanijim putem
Jedna vječnost pusta
Mogla bi se opet u poljupcu naći neka ista usta
Možda ćeš se jednom uveče pojavit prekrasna, u plavom
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila mojom davnom javom
I ja koji pišem srcem punim tebe ove čudne rime
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, niti tvoje ime
Pa i ako duša u tome trenutku svoje uho napne
Sigurnim će glasom zaglušiti razum sve što slutnja šapne
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom pogledat ko stranci
Bez imalo svijesti koliko nas vežu neki davni lanci
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće ko sunce
U krugu
I nosi nam opet ono što je bilo
I radost i tugu
I sinut će oči, naći će se ruke a srca se dići
I slijepi za stope bivšega života njima ćemo ići
`Ko zna?
Ah, nitko, nitko ništa ne zna
Krhko je znanje
Možda je pao trak istine u me
A možda su sanje
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti, velim
Ali ja ne znam da li da je želim
Ili ne želim.
D. Cesarić
Post je objavljen 25.03.2007. u 18:28 sati.