Gledao sam jedan dokumentarac prije koji sat
autora Richarda a ne Davida Attenborougha
I smetala me gadna gvalja u grlu koju
otad kušavam isprati čajevima i vodama
***
Nekoliko je stotina židovske djece negdje 1938-me
iz Njemačke, Austrije i Čehoslovačke
urgentnim "dječjim transportom" prebačena
u Englesku, kao zadnji nacistički ustupak humanosti
***
Priču su pričali vrlo stari ljudi koji su u tom transportu bili dječji teret
i bio je to
jezivi naratorski rakurs..
***
Obličju starosti pripisujemo iskustvo i konzekventno smirenje
Ovi su starci, međutim, pričali kao djeca,
o vrlo dječjem strahu, tuzi i boli -
bolno, krvavo, drhtavo, nevino i svježe
Historijska distanca nas uništava
I ona nam pomaže
Zbog nje postajemo
Indiferentniji i razumniji
Bešćutniji i korisniji
To što se mrtvih sjećamo kroz sve gušću maglu
Što ih potiskujemo iz svoje stvarnosti,
Što ih ogoljujemo ljudskih kvaliteta
i svodimo na ideju, koncept,
Životinjski je mehanizam,
koji inzistira da u konačnici vrijedi samo ovih par sekundi sadašnjosti.
Dodao bih koju i o ljudskoj živinčadi koja svjesno ili besvjesno
živi to načelo
Sretna, glupa, proaktivna i agresivna. Vjerojatno i životnija. Često maligna.
Ali nemam snage
***
Ti stari ljudi,
s kojima se zbog historijske distance teško poistovjećujemo
Pričali su o zadnjem putu kada su vidjeli svoje roditelje
Njihovi roditelji ostali su mladi
I oni ih pamte kao velike
Jer su ih zadnji put vidjeli,
odozdo, iz dječje perspektive
*
Ima nešto prokleto potresno kada stari ljudi plaču zbog svojih roditelja