Nedjelja je pravi dan za odmaranje i sakupljanje potrebne energije za sve ono u sedmici koja predstoji.
A kako se odmarati? Moj danasnji recept je – sredjivanje fotografija. Vec duze vrijeme se kanim da uzmem i poslozim fotografije u fotoalbum, ali znajuci koliko vremena bi trebalo za to i kako „savrseno“ sve to treba da bude slozeno da bi mi se dopalo, jednostavno sam odlagao, ostavljao ih onako razbacane po albumu. Ali danas sam jednostavno raspolozen za to kopanje po kutiji sa slikama i odabiranje onih najboljih i meni najdrazih koje ce naci svoje mjesto u novom albumu (ponovo hvala voljenoj osobi na prelijepom poklonu, album uvezan crnom kozom, pravi filmski rekvizit).
Dok tako evo prebirem po fragmentima proslosti zabiljezenih fotografijama spoznam i odgovor na pitanje Male Mu o tome sta mi je u zivotu bitno, a da spada u sferu „materijalno nevrijednih stvari“. Fotografije. Zaista sam zahvalan roditeljima koji su uspjeli od vihora rata spasiti sve nase slike iz djetinjstva. Bude neku sjetu u meni kada ih gledam, pozitivnu sjetu.
Tehniko 21. vijeka, hvala ti na svim mogucnostima, na online-albumima, ali necu dozvoliti da mi oduzmes mogucnost da svoju proslost osjetim u rukama, da okrecem stranicu po stranicu svog zivota prolazeci tako kao u vremenskoj masini brzinski godinu za godinom, deceniju za decenijom… skacuci iz jednog dogadjaja u drugi.
Hvala ti i na pozitivnom sto si donijela – digitalne aparate i mogucnost beskonacnog slikanja. Nakon nekog vremena ipak pojedine rezultate tog slikanja pretocim ponovo u „papirnatu“ formu. Volim jednostavno opipati sliku. A ne da nestane onog trenutka kada nestane struje u mom racunaru i ostane zabiljezena samo nekim nizom bitova negdje u njegovoj memoriji.
Fotografije. Meni jedna od dragocjenosti koju bi uvijek spasavao od svega. A vi? Sta bi vi prvo dohvatili i spasili od propasti?
Moram da podijelim sa vama i jednu bizarnu vijest, tragicnu ali i na neki nacin ocekivanu. Toliko nam se virtuelna stvarnost upetljala i isprepletala sa stvarnom realnoscu da je bilo samo pitanje dana kada ce se i ovo desiti. Moram priznati da sam pogledao i na YouTube da vidim da li je zaista neko i snimio ovu morbidnost i tragediju pojedinca. Srecom, ipak je privatnost ostala sacuvana. Ako je i moguce govoriti o privatnosti
nakon onoga sto ce te procitati u nastavku.
42-godišnji Britanac Kevin Whitrick, koji je duže vrijeme patio od depresije, objesio se uživo pred oko 50 svjedoka na internetu koji su sve posmatali preko svojih web kamera.