KRIZA DANAŠNJEG NOVINARSTVA
Oduvijek su mi govorili kako bi novinarstvo bilo najsavršenije nešto za mene. Krenuvši od mojih osnovnoškolskih do srednjoškolskih profesora, prijatelja, poznanika, osoba u čijim sam časopisima tu i tamo nešto objavio, uža i šira obitelj i tako dalje i tako bliže. "Ti jednostavno moraš studirati novinarstvo!" – gotovo bih svakodnevno čuo jednu takvu izjavu razgovarajući s osobama s kojima sam privatno ili poslovno surađivao. No, unatoč tom nečem "novinarskom u sebi" - kako to oni nazivaju - odlučno sam rekao kako se nikada neću baviti tim poslom. Još kao klinac sam i osjećao svojevrsnu ljubav, nazvimo to tako, za to zanimanje, ali kako postepeno odrastam uviđam da je novinarstvo strvinarski posao u kojemu rijetko preživljavaju oni novinari koji imaju želju raditi onako kako žele, čisto pišući istinu i neobjavljivajući priče koje su u stanju uništiti tuđe živote. Možda je ovo zaista moj subjektivni vid te profesije, tj. osoba koje se bave time, no nije iznenađujuća činjenica da je veliki broj ljudi u Republici Hrvatskoj, tako i u svijetu, koji novinarstvo smatraju jednim od najomraženijih zanimanja. – Osobno imam negativno iskustvo u kojemu sam imao priliku uvjeriti se u traljavost jednog poznatijeg medija ( poznatiji hrvatski radio ) koji je plasirao vijest koja nije imala veze s vezom, zatim jednom prilikom sam napisao članak za jedan lokalni mjesečnik koji je trebao biti objavljen, ali mi je urednik rekao kako im je ta tvrtka ( o kojoj sam iznio niz negativnih podataka ) sponzor, tako da moj članak nikada nije završio u lokalnom mjesečniku, zatim sjećam se, ovaj primjer je možda banalan, ali opet govori dovoljno, kada sam pisao za obične školske novine, neke škakljive teme nisu mogle ponaći mjesto u njemu. No, da ne bi ispalo kako imam samo niz negativnih iskustava, moram napomenuti kako je bilo i onih lijepih, ali oni su uglavnom bili zato što su tekstovi bili uvlačenje u šupak - oprostite na izrazu, ali on jednostavno i savšeno to opisuje.
NAJMANJE SE VJERUJE POLITIČARIMA, MENADŽERIMA I NOVINARIMA
Krajem prošle godine Centar za istraživanje tržiša "Gfk" je proveo istraživanje koliko ljudi vjeruju u pojedine institucije. Vodeće mjesto po nepovjerenju su zauzeli političari, kao i u mnogim zemljama dijeljm svijeta, ali i veoma visoko su su našli i novinari. Oko dvije trećine Europljana i Amerikanca ne vjeuje novinarima, izrazito veliko nepovjerenje novinari "uživaju" u Italiji i Britaniji. – I što se onda može izvući iz tog zaključka. Malo toga pozitivnog, a dosta negativnog. Ovo nisu podaci koji su zanemarivi i potrebno je tražiti i naći problem tom nepovjerenju koje rastre spram novinara.
Poznati su i poražavajući podaci SPEM Komunikacijske skupine koja je vodeća specijalizirana agencija zasavjetovanje provođenje aktivnosti strateškog komuniciranja, odnosa s javnošću, pitanja od javnog značenja, istraživanja i obrazovanja u jugoistoku Europe. Naime, oni su proveli istraživanje o povjerenju između novinara i menadžera. Rezultati istraživanja su pokazali da čak 87,5% novinari ne vjeruju tvrtkama u Hrvatskoj da dobro komuniciraju s njima, dok je 26,7% direktora tvrtki smatra kako novinari nemaju dovoljno znanja za pisanje, a čak 26,9% novinara smatra kako hrvatski direktori ne žele proslijeđivati informacije jer ne žele komunicirati s određenim novinarom i medijem. – Zanimljiv je i podatak od 43,3% direktora koji smatraju da su novinari nepristrani, a njih 26,7% smatra da su novinari samo ponekad pristrani.
No, zbog svoje skeptičnosti – da ne bi bilo – odlučio sam i sam postaviti jednostavno anketno pitanje "Vjerujete li hrvatskim novinarima?" čitateljima mog bloga, ponudivši vrlo jednostavne odgovore: "vjerujem" i "ne vjerujem". Po rezultatima u koje sam imao uvid i koje sam vam gore ispisao znao sam kako će rezultati biti loši, ali u tolikom omjeru, zaista se nisam nadao. Do ovog trenutka ( 25. ožujka u 14:30 ) glasalo je 45 osoba. – 67% njih ne vjeruju hrvatskim novinarima, dok ih samo 33% iskazuje povjerenje. Mislim da su rezultati ove ankete, kao i onih koje su provele službe za istraživanje mišljenja, porazne.
POJAVA tzv. GRAĐANSKOG NOVINARSTVA, tj. BLOGERA
Iza mnogobrojnih izjava novinara, tzv. građansko novinarstvo se smatra "nekonkurentnim", nekvalitetnim i trenutnim, što naprosto nije istina. ( Ruku na srce, postoji mnogo blogova koji su ograničeni samo na uski krug ljudi, kao i onih koji su, blago rečeno, glupi, ali ima i onih, istina u manjem omjeru, koji mogu biti pročitani od strane mnogih ljudi. ) – Zanimljivo je da nikada nitko nije u većem omjeru napao takav vid djelovanja, možda zbog toga što bi time pokazali eventualno vlastiti povrijeđeni ego ili dao doznanja kako im smeta pojava blogera. – Uvijek ćete čuti od novinara kako je nemoguće izjednačiti blogera i novinara, no stvar je samo u definiranju ta dva pojma. Što je zapravo novinarstvo?! Zašto se osoba koji objavljuje vlastitu kolumnu u bilo kojem dnevnom, tjednom, mjesečno listu smatra novinarom, a neka druga osoba koja svoje kolumne objavljuje na blogu smatra blogerom. Odgovor je jednostavan, a on se lako može pronaći u samom definiranju. Mnogi će kazati kako su novinari vjerodostojniji, ali i to se stavlja na kocku, jer nepovjerenje koje uživaju od strane građana iz godine u godinu sve više raste.
Zapravo nikada nisam razumio to uspoređivanje blogera i novinara. Nije mi jasno zašto se uopće radi ta granica, ulazi u rasprave i donose ne znam kakvi zaključci. – Npr. sjećam se da sam prije nekoliko godina prodao vlastitu snimku snimljenu vlastitom kamerom ( usput, nikada nisam dobio obećane financije ) HRT – u koja je bila puštena u "Zagrebačkoj panorami" i "Dnevniku". I sada bi jedan kamerman mogao reći kako je ta snimka snjimljena od "nekamermana" te da zbog toga što ja ne posjedujem tu titulu jednostavno nisam kamerman. Primjer je banalan, ali mislim da dovoljno snažno opisuje ono što želim reći. Možda bi još bolji bio primjer s RTL – ovom novom idjeom prodavanja snimljenih priča za najmanje 500 kuna koje će biti objavljne u večernjim "Vijestima". I sada se postavlja pitanje gdje je razlika između jednog priloga koji je snimio profesonalni novinar i reportaže "običnog" čovjeka koji je također obavio isti posao. Radi se o običnoj formalnoj razlici. Onaj prvi je čovjek koji je završio novinarsto, dok onaj drugi to nije, a ne trebam napomenuti kako reportaža onog drugog može biti daleko kvalitetnija od profesionalne reportaže.
Novinari će reći da je novinarstvo struka do koje se dolazi obrazovajući se, ali svi mi moramo imati na umu činjenicu da bilo tko s bilo kojeg fakulteta može pisati/snimati za bilo koji medij i samim time će postati novinar. Naravno, takvih osoba ima mnogo, čak i onih renomiranih i veoma kvalitetnih koji nikada nisu dotakli, a kamoli završili novinarstvo. – Mislim da se previše ograničavamo na samo definiranje pojmova, jer ruku na srce, koliko se puta dogodilo da su pravi novinari preuzeli vijest s bloga, a i danas imate mnogo primjera kada su blogeri pomoću svog bloga došli na pozicije da pišu i objavljuju u novinama. ( Svi znamo tko su ti! ) I zanimljivo je da su u onom trenutku kada su počeli objavljivati na bilo kojem portalu ili novinama automatski postali "pravi novinari", a samo malo prije toga su bili blogeraši.
Moram napomenuti da razlika između novinara i blogera postoji i da je ona neminovna, ali prvenstveno zbog toga što se više od ľ ( ukoliko ne i više ) bazira na objavljivanju tekstova koji su namjenjeni užem krugu ljudi i same definicije tih dvaju pojmova. No, moramo biti svjesni činjenice da ima i onih koji djeluju i rade upravo na onom principu na kojemu rade i novinari, baveći se obrađivanjem aktualnih tema. Novinar je novinar po definiciji, i isto tako bloger. Novinar objavljuje u novinama ( na portalu ), a blogeraš na blogu. Niti jedan pojam ne daje sigurnost u veću kvalitetu i vjedostostojnost. Niti novinar može biti bolji od jednog blogera zato što je novinar, niti jedan bloger od novinara zato što je bloger. – U zadnje vrijeme najčešće čitam blogove ( njih je veoma malo! ) s vijestima i saznajem ih upravo na tim mjestima, jer postepeno gubim vjeru u novinarstvo, a vjerujem da imam dovoljno jake argumente zbog kojih novinarstvo u Hrvatskoj smatram veoma niskim. Naravno, skidam kapu majstorima novinarsta kojih u Hrvatskoj itekako ima, i njihove kolumne, članke, reportaže i ostalo s velikom dozom ljubavi čitam, ali ostatak – osatak je zaista zanemariv. – Moj zaključak jest da je velika i neminovna granica između novinara i blogera, ali ona proizlazi iz nekih viših i zahtjevnijih čimbenika, jer ukoliko bi išli suditi po kvaliteti, ne znam tko bi dobio borbu. Na kraju krajeva, zar je uopće potrebno definirati tko je što?!
MAGAZINE TIME: "PERSON OF THE 2006 YEAR! YOU!"
Da "građansko novinarstvo" postaje sve važniji čimbenik u svijetu među objavljivanjem informacija govori i činjenica da je svjetski poznati i prestižni časopis "Time" za osobu godine izabrao upravo sve one koji su bili djelić internetskog prostranstva. "Person of the year. You. Yes you. You control the Information Age. Welcome to your world." pisalo je na naslovnici prepoznatljivog časopisa "Time" obrubljenog crvenom bojom.
PROBLEM NEPISMENSTI KOJI SE JAVLJA U VEĆINI NAŠIH NOVINA
Nevjerojatno je da svakodnevno možete naići na mnoštvo gramatičkih grešaka za koje se smatra da su "nedopustive" i samim time može se doći do zaključka da će se rijetko kada dogoditi da dođe do takve pravopisne greške. No, u hrvatskim medijima, kako pisanim tako i u ostalim, ta nepismenost je zaista na visokom stupnju. Ne razumijem odakle proizlazi ta velika doza nepismenosti, ali jedno je sigurno - ona je preplavila većinu medija. Iskreno, to me frustrira do boli, jer kada kupim dnevne novine očekujem da ću pročitati koliko – toliko pravopisno ispravan članak, a ne tekst koji podsjeća na zadaćnice osnovnoškolskih učenika koji ne znaju razliku između "č" i "ć", a ne daj Bože nešto zahtjevnije.
U SLUČAJU "MARGETIĆ" MALO KOJI KOLEGA STAO NA NJEGOVU STRANU
Kada sam priupitao nekolicinu profesionalnih novinara što misle o slučaju Margetić oni bi na to digli nos u nebesa i našli se uvrijeđenima što sam ih se to usudio pitati! I tako sam sjedio na jednom predavanju i uputio pitanje jednoj našoj afirmiranoj i veoma poznatoj ( i kvalitetnoj ) novinarki, našto me je pogledala onim pogledom: "Što se ti to usuđuješ pitati me! Odakle ti samo drskosti!" našto mi je odgovorila ( pogled i stav ponekad govori više od riječi ) "Zašto bih ja to vama trebala odgovoriti!" ( Naravno, to je bilo retrospektivno pitanje, ali ja ga sam sebi nisam htio tako protumačiti nego sam nastavio dalje. ) "Ne zanima me vaše osobno stajališta, nego mišljenje s novinarske strane." – Našto je kazala: "Ne bih sada o tome, previše je zamorno i nije za ovo predavanje!" – Ne mogu vam opisati koliko sam se u tom trenutku razočarao u novinarstvo i novinare, jer mi je bilo nepojmljivo da jedna novinarka zauzme stav "Što ti to mene pitaš?!". Pobogu, novinarka je, a i sama dobro zna da svaki dobar novinar traži i teži višem; boljem i značajnijem odgovoru i da neće imati srama postaviti pitanje.
Uglavnom, slučaj "Margetić" je u meni po ne znam koji put ubio ljubav spram novinarstva. Imam osjećaj kako nitko od novinara ( svaka čast određenim novinarima koji su se zauzeli za svog kolegu ) nije stupio na njegovu stranu i kao da ga se je marginaliziralo sa većine poznatijih dnevnih novina. Toliku ravnodušnost njegovih kolega nisam osjetio nikada. Ostavimo se postrani politike, ona je ono namjanje što je u tom slučaju bilo potrebno, a nekako je previše uplela svoje prste u ovaj slučaj. Svojevrsna je to javna tajna koja bi trebala vrijeđati svakog hrvatskog građanina, ali hrvatska pasivnost je uvijek na visokom stupnju. Ne sjećam se da sam igdje mogao čitati o Margetiću. Sve su to bile šture informacije, a činjenica da su tekstovi tipa "psa pogazio pijani vozač bicikla" ( karikiram, naravno! ) zauzimale veći prostor u ostalim medijima govori dovoljno sam po sebi! Koliko pasivnost – zaista nevjerojatno!
KRIZA NOVINARSTVA ČAK I U SJEDINJENIM AMERIČKIM DRŽAVAMA
Jedno je sigurno, a to je da su Amerikanci također skeptični kada su je u pitanju objektivnost njihovih novinara. No, također po nekim pokazateljima povjerenje novinarima sve brže i brže opada i u toj državi gdje se novinarstvo nekoć smatralo čestitim zanimanjem i gdje je ono predstavljalo čvrsto temelje njihovoj demokraciji. – U nekoliko posljednjih godina izdogađalo se mnoštvo skandala u novinarstvu. Jedan od poznatijih je onaj iz 2003. godine kada se središtu skandala našao ugledni i od strane čitatelja priznati američki list "New York Times". Protagonist skandala bio je Jayson Blair koji je izmišljao priče, prepisivao ih iz drugih medija i plasirao kao svoje. Nakon tog skandala ostavku je dao glavni urednik Howell Raines koji i nije bio omiljen među svojim novinarima.
Prošle godine je izbio i skandal oko fotografije nezaviskon fotografa Adana Hajjia koji je u izraelsko-libanonskom sukobu koristeći Photoshop nadodao i pocrnio dim koji je izlazio iz zgrade u Bejrutu, i zatim tu sliku prodao Reutersu. No, važno je napomenuti kako je Adan prodao oko 920 fotografija prije nego se otkrilo kako je montirao fotografiju goruće zgrade kako bi bila snažnija. – Koliko je samo američko novinarstvo bogato skandalima govori i činjenica da se na poznatoj besplatnoj internetskoj enciklopediji "Wikipedia" nalazi članak s popisima afera i kratkim opisima tih istih.
Ne bih htio ovaj članak završiti negativno, štoviše. Vjerujem da se hrvatsko, tako i svijetsko, novinarstvo nalazi u dubokoj krizi, ali da se ipak nekako može i mora izaći iz toga je sigurno. U hrvatskoj postoji mnogo kvalitetnih i obrazovnih novinara koji znaju obavljati svoj posao. Ruku na srce, svi smo svjesni da postoje oni koji se nalaze pod razno raznim pritiscima i da pišu neobjektivno, a opet postoje i oni koji s velikom ljubavlju obavljaju vlastiti posao; radeći to onako kako ti i priliči jednom poštenom novinaru jer treba imati na umu da niti njima ne cvjetaju samo ruže.