Marketing
CRNO I CRVENO
osjećaš li oktane u svojoj krvi
osjećaš li kako tutnji pritisak u glavi
e pa što
čekaš li na nešto snažno
doista vrijedno
čekaš li na akciju koja pokreće stvari
razmisli dobro
u svakom trenutku nagrnut će sa svih strana
pravovjerni
lešinari
e pa što
dovoljna je jedna riječ
odjebi.
Justin Timberlake, 'Diesel-Cola'
Ako ste gledali na TV-u novu reklamu za Coca Colu Zero, Coca Colu koja umjesto šečera ima neke umjetne zaslađivače pa tako više nema apsolutno nikakvu nutricionistički priznatu vrijednost, mogli ste vidjeti što se događa kad spontano provali bijes potlačenih, bijes onih kojima je život oduzet dugom i okrutnom eksploatacijom, eksploatacijom tako bezobzirnom da od ljudi stvara nakaze kakve u prirodi stvaraju površinska rudarska kopanja... odrana lica praznih, bolom ubijenih, u jad biološkog postojanja upregnutih ljudi... progorjele rupe na licu čovječanstva koje se polako šire, rupe plitkog bezdana, temeljite i konačne.
Mogli ste vidjeti kako jedan za drugim, ti ljudi dižu oživljeni pogled prkosnog djeteta i kreću zajedno prema zajedništvu, prema solidarnosti... prema jebenom Nurnbergu iz 1934. godine kad je NSDAP imala stranački kongres, zajedništvo nacističkih radilica u kolektivnoj jalovosti trijumfa volje ispod tri ogromna bijela stupa sa ogromnim kukastim križem na svakom od njih, monumentalnoj veličini čiste geometrije zla, veličini definirane sitnošću patuljastih individualnosti koje jedino tako malene mogu podnijeti užasni pritisak tog tereta trijumfa kolektivne volje nad pojedinačnom. Jer to je bio nacizam – čisti, bezobzirno vulgarni mit o nepobjedivosti koji se usudio i prevrednovao sve vrijednosti hiperinflatornom weimarskom stopom ravno u ništavilo mnoštva bezvrijednih nula.
Coca Cola Zero... u reklami se neki tip buni zbog trivijalnih razloga, odlučno kreće naprijed dok mu se pridružuju drugi buntovnici koji više ne mogu trpjeti dehumanizirajući užas mamurluka, ponižavajuće kašnjenje javnog prijevoza i još neke druge, slične aspekte stravične zgode koja im je ostala od života nakon što ga je obradio algoritam suvremenog, zapadnog, konzumerizmom opsjednutog i svakog smisla lišenog načina života. Rijeka odlučnih pobunjenika stapa se sa drugim rijekama sličnih ljudi, ljudi koji su konačno ustali i zajedno rekli odlučno 'NE!' ubitačnom ritmu 'nine to five, commutere, professionaly professional' života. Pobuna. Zajedništvo. Konačno prepoznata magična snaga solidarnosti i svježi, blagotvorni ushit koji vjera u nadu nosi sa nadom u vjeru i briše traumatičnu skučenost beskrajno bezbrojnih jalovih izbora potrošene prošlosti. Revolucija. I svi se ti ljudi skupljaju na jednom trgu gdje im se obznanjuje onaj 'from the people, by the people, for the people' startni cilj svakog ljudskog napora prema svojoj ljudskosti... velika slika Coca Cola Zero boce.
Više nemamo manevarskog prostora za beskrupulozno glupiranje kojim maskiramo ignorantski odnos prema užasu i jadu siromaštva u svakom pogledu ogromne većine ljudi na ovom planetu koji je sve manje i manje svijet onih ljiljana poljskih koji je spreman nagraditi svaki napor, onaj postulat svakog smisla, prijateljski svijet. Ovaj svijet progresivno brzo postaje mjesto idealno za izumiranje, trnjem okovan, okrutnih krvavih zuba kalibra 7.62, bolestan, žedan, gladan i lud od tereta uma koji se nema gdje realizirati, poniženog impotentnog i osakaćenog uma, uma kojem su mačetama odsijekli šake, neznanjem usadili vječno mentalno sirotište. Nema više vremena, stvari izmiču kontroli onih koji su se kontrole deklarativno odrekli, njihov spontani sustav nijemog dogovaranja oholih interesa frontalno udara glavom u neoborivu realnost zakona o opadajućim prinosima, udara i još uvijek ne priznaje da od tog udarca pada. Nema vremana, došlo je sve na naplatu, danas je sad ili nikad, za našeg života taj će izbor pasti ili se podići, to ovisi samo o nama, nama koji nemamo više vremena da preispitivamo zdravorazumsko značenje pojma 'nas', nas koji ne možemo jedni bez drugih preživjeti, nas koji znamo da na to nemamo ni pravo.
I u ovom presudnom trenutku marketinški nam se servira 'Zero' rješenje za sve naše probleme, slatka karamelizirana voda bez šečera u koju je uguran onaj zloglasni CO2.
Globalni antiglobalistički pokret globalne solidarnosti se tek artikulira, a njegovi neprijatelji polako vade svoje oružje na svijetlo dana. Za početak, najjači komercijalni 'brand name' na svijetu, Coca Cola i njen vlasnik Coca Cola Company kreću u blagu ofenzivu, medijsku 'premptive attack' strategiju, potez koji iza svoje infantilne naivnosti skriva onu stravično moćnu snagu diskreditiranja neke ideje tako što joj se samo deklarativno, isključivo unutar 'Public Relation' sfere svojih marketinških nastojanja, pridružuje, priklanja se nekoj ideji i trivijalizira njenu eventualnu ozbiljnost, banalizira njene ciljeve, karikira njene metode i socijalne manifestacije, zaklanja dubinu i razgovjetnost te ideje svojim plitkim logo-simbolom, zasjenjuje je svojom medijskom veličinom i zasljepljuje virtualnim intenzitetom svojih prepoznatljivih, estetski inertnih boja. Coca Cola je najprepoznatljiviji komercijalni simbol (logo, brand name, trademark), ispred izvijenih slova kokainske provenijencije samo je Crveni križ, simbol krušnih mrvica otrešenih sa obiljem zatrpanih stolova bogatih i bačenih nekim bezimenim, do smrti izgladnjelim ljudima koji bezizražajno čekaju da prežive svoj turobni život. Kad Coca Cola u svoj 'brand equity' pokušava inkorporirati kolektivnu pobunu i nezadovoljstvo položajem i ulogom ogromne većine ljudi na ovom svijetu, onda to nije ni sponzoriranje revolucije ni slučajna koincidencija interesa sa jednom takvom još neostvarenom pojavom. Ako ikad i dođe do globalne preraspodjele moći (a to je revolucija u svom infinitezimalno nemjerljivom demokratskom izdanju) onda to može biti samo na štetu kapitalnih titana kao što je to Coca Cola Company. A i malo je teško zamisliti gladne ljude kako u sebe sipaju tekućinu koja nagriza sluznicu i podriguju dok na barikadama prakticiraju legalno pravo na građanski neposluh.
Diskreditiranje deklarativnim priklanjanjem nekoj revolucionarnoj ideji nije ništa novo, to je najmoćnije oružje iz sugestivnog arsenala moćnih jer sugestija je vještina mentalnog zavođenja, implantiranje svojih ciljeva i svojih potreba u svijest čovjeka i polagano, ali sigurno motivacijsko niveliranje sve do jalove izjednačenosti revolucionarnog 'kraljevstva nebeskog' sa reakcionarnom plutokracijom, dugotrajna psihološka terapija transfera dječje naivnog i zauvijek nepromjenjivog moralnog magnetskog pola u neki svoj inherentno partikularni 'znak-simbol-logo-brand' u kojem će pobijediti, znak kretanje kojeg će pratiti igle milijuna moralnih kompasa ljudi koji su uvjereni da drže nepromjenjivi kurs moralne ispravnosti dok svojim djelima iskazuju potpuno nepoklapanje sa revolucionarnim moralnim idejima na koje se pozivaju dok ubijaju i izgladnjuju svoje bližnje u ime dobre volje. Diskreditiranje je dovoljno kod manje uvjerljivih ideja i pokreta, za one temeljito kritičke i refleksivno revolucionarne potrebna je potpuna konzumacija. Simbol Buddhe u njegovom nasmiješenom trodimenzionalnom liku golemog kipa je primjer potpune konzumacije. Zlatni križ je primjer potpune konzumacije. Coca Cola Zero je pokušaj sugestivne diskreditacije ideje solidarnosti uopće. Da Coca Cola Company posluša Eva Moralesa i vrati koku u Coca Colu, njen 'zero ground' ciljani segment tržište možda bi bio stvarno revolucionarno nastrojen. Ovako, aspartamom i kalijevim acesulfamom zaslađen napitak sa nula kalorija snage potrebne za revolucionarni potez ustajanja iz kreveta svako radno jutro, Coca Cola je samo 'šarena laža' koja preventivno zamagljuje ono što se jedva uopće i nazire, pokret za globalnu demokraciju, prepoznavanje nadnacionalnih interesa u sukobu kapital – rad, realiziranje nadnacionalnih protokola i zakona koji neće služiti nesputanom apetitu kapitala već će ga staviti na dijetu, redistribuirajući njegove suvišne kalorije, smanjujući ekonomsku pretilnost izraženu kroz jaz između bogatih i siromašnih koji je bez presedana u povijesti ne samo u svojim apsolutnim iznosima već i u stopi brzine udaljavanja suprotnih socijalnih obala. Coca Cola Zero je samo početak.
Vratimo se u estetsko savršenstvo sterilne jalovosti nacističke kolektivne volje, monumentalnu scenografiju koju je briljantno efikasno postavila Leni Reifenstahl. Vratimo se u vrijeme ekstremnog ofenzivnog izraza volje kapitala, kapitala koji je slijep od straha zaboravio svoju duboko fetišiziranu sanjivu stranu i pustio je sa lanca. Vratimo se u godine španjolskog građanskog rata. Guernica je bila blago nagrizajući gazirani aperitiv u odnosu na glavno jelo istočnog fronta.
A kako je sve počelo? Smiješni ljudi koje je malo tko uzimao za ozbiljno, patetična legura socijalizma i nacionalizma isključivo njemačkog radništva. Polupijani ljudi koji se naokolo voze na kamionima, izvikuju parole o Židovima, okičeni čudnim ali lako prepoznatljivim simbolom-logom-brandom-trademarkom, crnim kukastim križem u bijelom krugu na crvenoj pozadini.
'Know your enemy' – rekli su već odavno Rage Against the Machine, nadrealistični 'Saturday Night Holocaust' malo je pretjerivanje Dead Kennedysa. 'Zero tolerance' standardna je operativna procedura za nepostizanje deklariranih političkih ciljeva samo u demokratskom okružju. U autoritarnom sustavu 'Zero tolerance' se pokazala iznimno efikasnom politikom, ako sudimo po voznom redu vlakova za Aushwitz koji su pod Eichmanovim 'just in time' i 'roll in, roll out' managerskim strategijama uredno vozili sve dok Crvena Armija nije baš morala osloboditi i to grotlo užasa.
Ništa se nikad nije dogodilo dva puta. Nema povijesnih zadanosti, povijest se ne ponavlja i povijest nije nikakva jebena majka znanja. Danas je lakše nego ikad prebaciti ekonomsku i političku moć sa NJIHOVE na NAŠU stranu, a da se ne prolije krv. Ali bilo bi maloumno misliti da će ONI tek tako pristati na to.
Na meni, nama, vama, njima je da donesemo odluku... ništa ili nešto. 'Zero' ili 'Hero' motiv ili 'It's time to shine', kako je to odvikao u mikrofon Henry Rollins.
Osjećate li oktane u svojoj krvi... ili je to samo slatki aspartam... je li dovoljna samo jedna riječ ili je potrbno tristo televizijskih programa?
Vrijeme je odluke. Vrijeme je dogovora.
Post je objavljen 25.03.2007. u 13:13 sati.