evo mene opet. Sad ću napisati jednu priču o Srednjem vijeku, točnije rečeno to je moja priča koju sam napisala kad smo u školi učili o Srednjem vijeku, tj. prije 2-3 god.
Ovih dana bili smo u društvu srednjovjekovnih vitezova
i trubadura
Ovih dana u školi smo govorili o srednjovjekovnoj kulturi. Spominjali smo vitezove i trubadure. Mislila sam kako je to nešto dosadno i da to ne treba biti u školskom programu, ali onda sam doživjela neobično iskustvo.
Razmišljajući o Srednjovjekovlju, shvatila sam da on ima i svojih prednosti. I dok sam razmišljala o vitezovima i trubadurima polako sam tonula u san. U glavi mi se počela stvarati slika i pitanje: ''kakav je bio Srednji vijek?'' Sve je oživjelo i bilo tako stvarno, bar meni. Prošla sam kroz vrijeme i vratila se u 8. st. Vidjela sam predivne zelene livade i brda koja je obasjavala sunčeva svjetlost. Ptice su pjevale, sunce je širilo svoje zrake na sve strane. Bilo je tako toplo i ugodno osjetiti dodir sunca na koži. Počela sam trčati po livadi. Dok sam trčala vidjela sam viteza, zapravo nisam bila sigurna koga sam vidjela, ali sličio je vitezu. Bio je tako naočit, širokih ramena, kako kakav princ. Oko pasa stajao mu je mač. Zračio je nečim što nisam mogla objasnit. Imao je neku toplinu i nježnost, a ujedno i grubost. Prema načinu držanja moglo se vidjeti da je hrabar. Stajala sam ispred njega i gledala ga svojim plavim očima, ali on me nije vidio. Gledao je kroz mene kao kroz duha. Nije mi bilo jasno zašto me ne vidi. ''Zar sam nevidljiva?'' – upitah se u tom trenu. A onda je potrčao pored mene i otišao brzim korakom do neke spilje. Potrčala sam za njim i čula nježni ženski glas kako viče: ''upomoć! Spasite me!''Sve mi je postalo jasno: zmaj je zarobio princezu, a vitez ju je pokušao spasiti. I dok su se borili vidjela sam njegovu hrabrost i odlučnost da spasi princezu, čak i pod cijenu vlastitog života. Posljednjim atomom svoje snage ubio je zmaja i spasio princezu, ali ipak nije preživio. Bilo je tužno gledati kako netko tako plemenit umire, pa sam otišla u 12. st. Vidjela sam trubadure – putujuće pjesnike koji su skakali po livadama i pjevali pjesme o neostvarenoj ljubavi. Bili su tako sretni i veseli. Pjevali su o čežnji prema njihovim ''gospama'' koje su predstavljale ideal čistoće i bjeline i bile nedostižne za njihova srca. To mi je bilo malo smiješno. Zapitala sam se: ''kako mogu nekog voljeti, a da taj njih ne voli?'' A onda sam shvatila da ljubav nema granica i to mi je bilo tako veličanstveno.
A onda se sve počelo vrtjeti oko mene. Srednji vijek je nestao brzinom munje i ja sam se probudila. Lagano sam otvorila oči i nasmijala. Nisam mogla vjerovati da nešto što mi se nije sviđalo da me zanima i privlači.
Post je objavljen 25.03.2007. u 10:42 sati.