Kada se snovi raspline, a realnost me lupne po nosu i spusti na zemlju, dolazim k sebi. Od neba do zemlje raspon je u svjetlosnim godinama. Naglo sam prešla taj, uistinu dalek put. Konačno je došao taj dan. Taj dan velike spoznaje. Kao da sam spavala stotinjak dana. Kako se osijećam? Uistinu, osijećam se jako hrabro, a nisam niti osobito tužna. Opet sam sigurna da sam sama, da sam putnik koji sam istražuje svjetove, putnik koji se đepnim nožićem probija kroz prašumu, trgajuči granje, utirući sasvim nove putove svoga života.
Zadovoljna sam, jer sam u ovom kratkom tečaju od 3 mjeseca uspjela položiti sve testove, sa odličnim uspjehom, ali...ima ipak jedan test za koji čekam rezultat. A, taj test je u volji Svevišnjeg, samo o njemu ovisi da li ću tečaj pasti ili proči. Jer, ovaj put nema produžne, nema popravnog ispita.
Moja velika greška, moj veliki propust je povjerenje koje sam dala pogrešnoj osobi. Ta me je osaba dugo uvjeravala, a na kraju me je uspjela uvjeriti u to da sam ja baš toj osobi ljubav. Da, uspjela me je obmanuti...Ta osoba mi je otkrila koliko je kukavna, koliko je u strahu i grču zbog rezultata koji ovisi isključivo o volji Svevišnjeg.
Baš me zanima, koju će mi Svevišnji kartu ovih dana podijeliti...Da li ću svojim životom putovati sama ili ću putovati sa jednom novom, još uvijek nerođenom dušom...
Znam da ću, ma kakva bila vijest, na kraju ipak biti sretna ishodom, ma kakav god on bio. Jer, uistinu vjerujem, da će svaki ishod za mene biti odličan.
Uostalom, da ne posjedujem vjeru u bolje danas i još bolje sutra, jako bih teško podnjela ovaj, niti malo lak period....
Post je objavljen 24.03.2007. u 22:37 sati.