Prošle su već dvije godine! 2 godine! Cijele dvije godine, a ja se još nisam oporavila. Svaki da sam u školu odlazila jer su me tjerali!
Bojala sam se! Ne ispitivanja ili profesora! Bojala sam se odmora, onih 20 minuta; kojih bi potrošila družeći se s Annom! Družile bi se i pričale! Bile bi normalne; za gotčare, naravno!
Sada sam stajala u najtamnijem kutu i gledala ostale najbolje prijateljice kako se razgovoaraju, druže i zabavljaju! Sve su one mogle kad su imale jedna drugu! Ja, ipak, nisam imala nikog!
Jedan dan sam čula razgovor između mame i razrednice! Razrednica je govorila:
'' Svaki dan u školi je sve tiša! Inače zovem roditelje jer su djeca bezobrazna ili ne uče, ali ona zna svaki odgovor! Cijelu knjigu! Kada joj ponude da se natječe, ona blijedo pogleda i odšeta – kao joj ništa nije važno! Fascinirana je vampirizmom, oružjem i svim slučajevima smrti! Na njoj se vidi da ne jede puno, ne pije i ne spava! Cijela je izmorena! Dobila sam informacije da barem jedanom dnevno zamoli da izađe iz razreda da bi išla u nužnik! Ali, umijesto da popije vode ili koristi nužnik, plače!'' govorila je gđa. Bižić!
''Kako znate da plače?'' upitala je moja majka.
''Gospođo, čuju je s drugog kraja hodnika! Ne znam što joj je, čula sam da joj se prijateljica ubila!''
''Zapravo je bio nesretan slučaj! Strmoglavila se na skijanj!'' ispravila ju je moja mama šapatom. Kako da je znala da ih slušam! ''Nego, što mi predlažete da napravim! Muž i ja pokušali smo sve! Bila je na psihijatriji, u psihologa, čak i na provijeri mentalnih sposobnosti! Ispla je pametna, iznadprosijećna, a psiholog je rekao da će se vratit u normalu kad joj mozak to dopusti, točnije kad joj zacijele rane! ''
''Jeste li probali razgovarti s njom?''
''Jesmo, ali ne pušta nas blizu! Čim dođe kući, otrči u sobu i zaključa se! Jedino katkad pušta brata!''
''Što, brat je stariji, pa joj daje savijete?''
''Ne mlađi je od nje 7 godina,ali čini se da u njemu vidi sigurnost! On joj se ne smije! Čini se da shvaća kako joj je teško pa pomaže koliko može!''
''A, u školu dolazi blijeda i slaba, morate se potrududiti da dovoljno spava i jede!'' nastavljala je razrednica!
Ne bi da ona zna kako je to izgubiti najbolju prijateljicu!
''Blijeda!'' - rekla je moja mama ''Ne znati vi ništa o tome! To blijedilo joj je šminka koju sam kupila za ten! Stavlja savko jutro na lice da ne bi ljudi gledali u nju kao da je zombi! Ima ten bijel kao zubi Hilarry Duff',...''
Netko bi se na ovo nasmijao u drugačijim okolnostima, ali razrednica je ozbiljno shvaćala moju mamu!
''...usto, nosimo joj hranu svako jutro, večer i za vrijeme ručka! Kucamo na vrata, a nakon deset minuta uzaludno kucanja ostavimo pladanj ispred vrata! Kada se vratimo, pladanj ostane isti ili samo bez nekog voća za desert'' mama više nije mogla izdržati, puknula je i počela plakati! '' Bojim se! Ne znam više što da učinim!'' rekla je jecajući!
I SADA ŽELIM NAJMANJE 50 KOMENTARA!
..žao mi je ako sam napastna, ali jebiga...
Post je objavljen 24.03.2007. u 22:34 sati.