Ne vjerujem u budućnost.Jer ona ne postoji.Ne mogu vjerovati u nešto što nam
netko tvrdi da će se dogoditi.Ali vjerujem u nadanja,vjerujem u čuda.Vjerujem
u mogućnosti.Prošlost nas je sve izgradila.Zbog nje smo ovo što jesmo,ali i
na nju treba zaboraviti,jer mi smo ovdje.Baš u ovom trenutku.Sad.Nismo ni 'ondje' niti
smo 'poslje'.Sad smo.Za jučer više ne postojimo,za sutra još nismo rođeni.
I zato sam shvatila da maštati i nije baš najbolje.Jer nas to može učiniti samo
tužnima,izgubljenima...Izgubljenima u dalekoj prošlosti i sjećanjima,izgubljenima
u dalekoj budućnosti i snovima.I onda gledam kako vrijeme brzo leti...I kako svaka
sljedeća sekunda postaje prošlost i kako brzo hvatam sekundu koja mi je malo
prije toga bila budućnost.Ali nikada ne mogu biti sigurna,u ništa što nam život nudi,
u ništa što mi ljudi govore.I zato se javlja osjećaj nesigurnosti.Jer kako vjerovati nekome
tko nam nešto obeća kada nitko ne zna što će se u budućnosti dogoditi...?
Ali mi opet vjerujem.Jer tako smo naučili.Zato imamo one kojima vjerujemo više,onima
kojima vjerujemo manje i one kojima ne vjerujemo.Zato ponekad bivamo naivni,povrjeđeni
i može se reći glupi.Jer damo nekome naše povjerenje,jer vjerujemo u nečije riječi,vjerujemo
nekome tko nam obećaje što će se dogoditi u budućnosti,a onda tako ne bude...
I sve se sruši...Pucaju i najčvršći lanci...
Zbog vjere u budućnost.U budućnost koja ne postoji...U budućnost koja
je izmišljena...
Zato živite svaki trenutak jer tko vam garantira da ćete se sutra probuditi...?
Post je objavljen 24.03.2007. u 21:30 sati.