Hy ljudovi. Nakon ovog prijašnjeg posta koji sam većim dijelom posvetila frendovima i naravno niniju, ovaj će biti o košarci i rastanku sa svojim razredom. Jučer smo bile na regijskom natjecanju u Zaboku. Bilo mi je super…… na putu prema Zaboku samo smo pjevale i smijale se. otpjevale smo sve moguće pjesme, a neke smo čak malo poboljšale sa nekim svojim stihovima. Bile smo jako raspoložene i spremne i za poraz i za pobjedu. Prve suze stvorile su se kad smo počele razgovarati o našoj završnoj zabavi. Osmi smo razred i došlo je vrijem rastanka, nažalost. Svi zajedno moramo otpjevati jednu pjesmu. Skoro sve generacije do sad pjevale su Neka cijeli ovaj svijet, ali mi bi nešto drugo. Tako sam ja došla do ideje da otpjevamo pjesmu Heroji ne plaću. Kad smo se sjetile onih riječi heroji ne plaču i kad gube pobjeđuju, heroji me mole stisnu zube i prebole, počele smo plakati, točnije ja i kika smo počele plakati. Bilo je to samo nekoliko suzica, ali svejedno. nakon toga vratilo nam se staro raspoloženje. Pjevale smo i pokušale razviti strategiju po kojoj bi morale doći do pobjede, ali ništa od toga. To smo prepustile našem treneru. U busu smo bile sa Varaždinkama koje su nas u jednom trenutku pokušale nadglasati svojim pjevanjem, ali to naravno nisu uspjele. Došli smo u Zabok. Prvo je bilo otvorenje, a onda se počelo igrati. Molile smo Boga da ne dođemo u skupinu sa Varaždinkama jer su one jače od nas pa ne bi bile prve u našoj skupini. No, Bog je uslišao naše molitve i bile smo u skupini sa Bjelovarom i Zaprešićem. Obje ekipe smo pobijedile i bile prve u našoj skupini. Nakon toga smo igrali sa drugima iz ove druge skupine, Koprivnice. Prvo smo vodile 6:0, ali ta se prednost pretvorila u totalni poraz. Izgubile smo i nismo se plasirale u finale. Igrale smo za treće mjesto protiv Zaprešića i naravno pobijedile i osvojile treće mjesto. Prve su bile Varaždinke, a druga Koprivnica. Mi smo jako zadovoljne našim rezultatom. Mogle smo bolje, ali nema veze. Najzanimljiviju utakmicu igrale smo protiv Zaprešića za treće mjesto. Doda, naša kapetanica je jednoj igračici umjesto lopte čupala glavu, ali doslovno. Primila joj je glavu objema rukama i tresla je. Mi smo umirale od smijeha. Ovo nam je sad bila posljednja utakmica, posljednja regija. Zato smo trenera molile da ne stavlja one male unutra, da nas ostavi igrati jer ovo je ipak zadnje što možemo učiniti zajedno, kao ekipa. Naravno, igrale smo mi i trudile se da što bolje odigramo. I ja mislim da smo uspjele. Ponosna sam i zadovoljna, zato i nije bilo mjesta za suze, nakon utakmice. Vanesa i kika su plakale, no ja, doda i anja smo bile preuzbuđene i presretne. Na putu kući bile je ssuuppeerr….razgovarale smo o svemu i svačemu…. O dečkima, o jednom koji se svakoj osmačici sviđa (osim meni jer ja imam dečka), o iskustvima sa dečkima, o završnoj, o ………………., bilo je nazaboravno. Smijale smo se i cvilile ko lude. Ne mogu vam ispričate detalje o tim razgovorima jer bi nam mogla sve osramotiti. Bolje da to ostane među nama, samo da se one male petkačice ne izlajaju. To bi bila katastrofa. Ovaj tjedan se ni jednom nisam našla sa Ninijom, mislim na samo. Morali smo se naći u četvrtak jer ja u petak nisam mogla zbog košarke, ali ovaj je otkazao zadnji čas kao mora s tatom u garažu. Morali smo se naći i danas, ali opet je imao pametnijeg posla. Ne znam što da više radim. Ne čujemo se, ne vidimo se, osim u školi. On bi se morao malo više truditi oko te naše veze. Ovako je sve super, samo to još. Ne znam što da još pišem…
Dosta je dugi post....pozz i pusa.
Post je objavljen 24.03.2007. u 18:47 sati.