Danas ću nekoliko riječi posvetiti mojim tužnim novcima.
Čovjek čini novac, a ne novac čovjeka, kaže jedna stara albanska poslovica.
E, sad kad to znamo, zavirimo malkice u glasovitu Comédie-Française, ali samo u razdoblje između 1936. i 1940. Naime, u tom je razdoblju pariškom komedijom upravljao stanoviti Édouard Bourdet, u to doba pedeset-godišnji dramatičar, pisac društveno psiholoških drama, da ne kažem komedija.
- Kakve veze ima novac, albanska narodna poslovica, francuski dramatičar i Comédie-Française?, već čujem glas Nepoznatog nekog, to jest Izmišljenog sugovornika?
- Žene, odgovaram kratko.
- Hoćeš reći, nastavlja me zapitkivati moj Izmišljeni Sugovornik, da žene vole novac?
- O, ne, to mi nije ni nakraj pameti. Ti bi mi sugerirao da bi žene za novac učinile sve, a to nije točno. I muškarci vole novac i učinili bi sve za tu papirnatu vrijednost.
- A, što si onda htio reći?
- Pa, kad me već tako nervozno pitaš, htio sam reći da je g. Bourdet u jednoj komediji napisao i ovo: S novcem je kao sa ženama: da bi ga sačuvao, čovjek mu mora posvetiti barem malo vremena, jer inače… on odlazi da traži sreću k nekom drugom.
- Što je to Zabaraba htio reći?
- Pa, evo: dok sam se ja bavio svojom ženom, novac sam povjerio vrijednoj ruci tetke Zagrebačke Banke, vjerujući da će mi ona čuvati moje pare. A nije. Dok sam se ja bavio svojom ženom i djecom, ta mi je teta Zagrebačka banka drmnula lovu.
- E, moj, Zabaraba… u tuđoj ruci samo kurac raste!, reče mi Izmišljeni sugovornik i ode.
Post je objavljen 24.03.2007. u 07:38 sati.