Zadanja tri tjedna su mi poprilično ispunjena. Svaki dan je po nečemu poseban i vrijedan pažnje. Imam osijećaj da je prošla cijela vječnost. Od onih tužnih dana do sretnih.
Promatram arboretum ispred škole. Grane drveća se protežu i bacaju sjene u učionicu. Da, ona prva. Ona koja ima velike prozore koji se nalaze na pročelju te zgrade. Ona u sredini. Žao mi je što se sljedeće godine selimo u Onu drugu učionu koja je kao i svaka druga. Izdužena i nekako...obična. Grane se isprepleću s drugim granama drveća koje sada imaju ružičaste pupoljke i skrivaju toranj crkve koji se vidi s trga. Onako, deviant. Mogla bi pisati beskonačno o tome. O istom prizoru u zoru, podne, poslijepodne, večer, suton...i uvijek je tako očaravajuć i jednostavan. Meni poseban.
Zadovoljna sam. Mogla bi reći sretna, gotovo sretna. Roditeljski satsanak. Ono čega sam se pribojavala, no sve prošlo u najboljem redu. Znam da moja Majka duboko u sebi nije zadovoljna i želi ono bolje, ali je zato Tata bio zadovoljan. :)
Hvala Ti na onom razgovoru. Na onih pola sata koje si proveo samnom. Hvala Ti na onim riječima koje su mi pomogle krenuti dalje i zbog kojih sam uspjela nadoknaditi sve ono propušteno. Iako ovo nećeš čitati, želim ti da uspiješ u svemu što si naumio. A znam da hoćeš.
:) :) :)
Post je objavljen 23.03.2007. u 22:20 sati.