IMA isključivo sanjarskih, za djelovanje posve nesposobnih ljudskih priroda, što se, pokrenute nekim tajanstvenim i neznanim porivom, ponekad ipak daju na čin, i to s takvom brzinom za koju se ni sami nisu smatrali doraslima.
Ljudi, koji po čitav sat u kukavičkom strahu švrljaju oko vrata pazikuće ne usuđujući se unići, iz bojazni da će tamo čuti kakvu neugodnu vijest, koji po četrnaest dana nosaju sa sobom pismo i ne otvaraju ga, ili se tek nakon šestomjesečnog kolebanja da ipak obave ono što su već prije godinu dana bezuvjetno morali učiniti, takvi ljudi oćute ponekad, kako ih nesvladiva snaga, naglo i nenadano, brzinom odapete strelice nagoni na djelovanje. Moralist i liječnik, koji tvrde da sve znaju, ne mogu razjasniti odakle tim lijenim i razbludnim dušama takva neočekivana i bjesomučna snaga, i kako one, inače nesposobne da izvrše što je najjednostavnije i najnužnije, smognu u nekim časovima to preobilje smionosti da čine sasvim besmislena, a počesto i do krajnjosti opasna djela.
Neki moj prijatelj, najbezazleniji sanjar što je ikada postojao, zapali šumu da bi se - reče mi - uvjerio hoće li ona uistinu tako brzo planuti kako se to obično tvrdi. Deset puta uzastopce pokus mu je zatajio, no jedanaesti uspije i suviše dobro.
Drugi opet užeže cigaru tik uz bačvu baruta, da bi vidio, upoznao i iskušao sudbinu, iznudio samom sebi dokaz vlastite duševne snage, ponio se poput smionog kockara, eto, zbog slasti strahovanja, ni zbog čega, iz hira i besposlice.
Tu vrstu snage rađa baš dosada i snatrenje, a ljudi u kojima se ona tako tvrdokorno očituje, ponajviše su, kao što već kazah, savršeno nehajna i posve sanjarska bića.
Neki drugi, u tolikoj mjeri plašljiv da već na pogled prolaznika morade uvijek poniknuti očima, i sabrati svu svoju kukavnu volju kako bi uzmogao uću u kavanu ili samo proći pokraj prodavaonica kazališnih ulaznica gdje mu se vrtlari ukazivahu kao posvećeni dostojanstvenici Minosova, Aekova i Radamantova veličanstva, baca se najednom oko vrata nepoznatom starcu na kojeg je baš usput naišao, i poljubi ga ushićeno pred začuđenim mnoštvom.
A zašto? Jer...no jer su mu te crte lica bile neodoljivo privlačne?
Može biti, ali još je vjerojatnije ako pretpostavimo da i on sam nije poznavao pravoga uzroka.
I ja sam prečesto bio žrtva takvih poremećenih duševnih stanja i zamaha koji nam daju puno pravo da povjerujemo kako se neki Zlodusi u nas znaju ušuljati, sileći nas da sasvim nesvjesno izvršujemo njihove najbesmislenije zapovijesti.
Jedno jutro ustadoh mrzovoljan, sumoran i zamoren dokolicom, s osjećajem, koji mi, kako mi se činilo, upravo nalagaše da izvršim nešto značajno, jedan sjajni, junački podvig. I, na nesreću, pristupim prozoru i otvorim ga!
(Uvažite, molim vas, da mistifikacija u svojoj biti - ona u nekih ljudi nije rezultat kakve pripreme ili proračuna, nego plod nepredviđenog nadahnuća - ima po žestini nagonske pomame srodnosti s tim stanjem. Liječnici ga nazivaju histeričkim, a drugi, što razboritije misle, sotonskim, jer ono nas zaista nesmiljeno nagoni da počinimo čitav niz opasnih ili nepriličnih djela.)
Prva osoba koju sam spazio na ulici bješe neki staklar-kućarac. Kroz teški, prljavi pariški zrak dopiralo je do mene njegovo prodorno, kreštavo izvikivanje. Ne mogu razjasniti zašto me protiv toga jadnika odmah spopade tako okrutna mržnja.
- Hej ti! Čuj me! - doviknuh mu i pozvah ga da se uspne. Međutim, sve obuzet potmulom radošću, razmišljao sam kako mi se soba nalazi na šestom katu, kako je stepenište veoma uzano; čovjek će se dobro namučiti dok se ovamo popne, a sigurno će na poneko mjesto i zapeti uglovima svoje krhke robe.
Konačno se pojavi. Pregledam radoznalo sva njegova stakla i napokon mu kažem:
- Gle, gle, pa zar vi nemate stakla u boji? Nemate ružičastih, crvenih, plavih stakala, magičnih i rajskih okana? O, bestidni stvore, i ti se još usuđuješ obilaziti po sirotinjskim četvrtima, a ne posjeduješ ni stakla kroz koja se život vidi u ljepoti. - I odgurnem ga tako silovito niz stepenice, da je posrnuo gunđajući nešto.
Nato pohitam na balkon i zgrabim lončić s cvijećem, pa čim čovjek izađe pred vrata, bacim okomito svoju ratnu spravu baš na donji rub njegovog kovčega sa staklom. Udarac ga obori na leđa. Zazveči reski prasak kao da je grunuo grom i smrskao do temelja kristalnu palaču.
I tako kućarac zdrobi pod sobom sav svoj kukavni imetak.
Opojen mahnitošću doviknem mu još bjesomučno:
- Život u ljepoti! Život u ljepoti!
Takve šale razigranih živaca imaju i svojih opasnosti, a počesto se i skupo plaćaju. Ali što znače i muke vječnog prokletstva onome koji je u jednom jedinom trenu doživio bezmjernu nasladu.
Post je objavljen 23.03.2007. u 19:25 sati.