Pogled kardiologa na Babine bolnice i budućnost brige o zdravlju
Dr. Mitchell W. Krucoff, MD, FCCP, Durham, Sjeverna Karolina (USA)*
Autor, Dr. Mitchell W. Krucoff, profesor medicine/kardiologije, stariji član interventne kardiologije na medicinskom centru Duke sveučilišta, direktor jedinice za kardiovaskularnu opremu, direktor projekta MANTRA studija na Duke kliničkom istraživačkom institutu i direktor kardiovaskularnog labora-torija VA medicinskog centra u Durhamu. - Sjeverna Karolina, USA.
Bilo je to prije 12 godina kada je Sri Sathya Sai Babina sveprisutnost dodirnula moj život na razini moje izravne svjesnosti. U to sam vrijeme bio kardiolog sa sigurnom karijerom u kliničkom istraživanju novih medicinskih tehnologija pri Medicinskom centru Duke sveučilišta iz Durhama, Sjeverna Karolina. 1989. godine prihvatio sam poziv Kardiološkog društva Indije i Instituta za srce iz Teksasa da predstavim naš rad na njihovom Kongresu o koronarno-arterijskim bolestima, kao interesantnu priliku za posjet Indiji. Tada nisam mogao znati da je to bila tek puka vanjska strana događaja koje sam mogao zapaziti.
Veoma mnogo sam putovao, godinama, ali Indija je dirnula moju dušu. Po završetku Kongresa, kada sam sjeo na svoje mjesto u avionu da bih odletio kući, moja je glava bila zapletena u stvari kao što su mučni epidemiološki podaci o indijskim srčanim bolestima pa do zapanjujućih kulturnih impresija i novih profesionalnih spoznaja. U tom je trenutku jedan neobično prijateljski i razgovorljiv čovjek sjeo na sjedalo do mene. On je uzbudljivo govorio o osobnim iskustvima s Avatarom iz Puttaparthija te o mnogim obrazovnim i humanitarnim djelima ovog Svetog čovjeka, Sri Sathya Sai Babe. Opisao je viziju i planove za Super-specijalističku bolnicu s kompjutorima i medicinskom tehnologijom najviše kvalitete, koja bi bila stvorena kao sredstvo besplatne medicinske brige za bilo koju osobu u nevolji. Govorio je o Svetom pismu, o slijedu događaja koji su planirani te u kojima bi služenje pri srčanim bolestima trebalo prvo biti uključeno. Rekao mi je da mu je Sai Baba dao zadatak da ode natrag u USA pronaći zapadnjačkog kardiologa kojemu je poznata 'visoko-tehnološka' medicinska praksa i oprema, koji bi se mogao pridružiti profesionalcima i poklonicima iz Indije pri Upravnom odboru za stavljanje ove bolnice u rad. Onda je stao, pogledao je u mene i upitao me je što ja u životu radim.
Razgovarali smo neprekidno više od 18 sati. Kada se avion spustio u New Yorku, dao mi je knjigu o Sai Babi i pitao me da li bih volio biti uključen u ovo bolničko nastojanje? Rekao sam mu da sam veoma zainteresiran da saznam više o tome.
Planovi su se zatim otkrivali tako ubrzano sa mnogo 'koincidencija' da se čak i moja relativno cinička zapadnjačka drskost smanjila ne razmišljajući o njima uopće kao o koincidencijama. Primio sam telefonski poziv i neke arhitektonske planove za izvanredan bolnički dizajn kakav nikada do tada nisam vidio. Primio sam i poziv da dođem na prvi sastanak Odbora u Puttaparthi prilikom Babinog 65.Rođendana.
Fasciniran i nesposoban odoljeti, ne trebam reći da sam ostao skeptičan, očekujući da je u svemu tome negdje zamka. Kao glavni na Religijskim studijama na Yale-u u ranim 70-ima, bio sam svjestan postojanja mnogih varalica i šarlatana koji su iskorištavali istočnu tradiciju da bi nasamarili zapadnjake ……….. Ne trebam reći da kada sam putovao natrag u Indiju,sve je izgledalo drugačije. Nije bilo nikakvih odgoda na imigracijskom šalteru ili letovima. Bilo je tamo stranaca koji su mi pomagali na svakom koraku. A bilo je i svih mogućih drugih znakova na putu.
Neispavan, ali ne i umoran zbog duge vožnja taksijem od Bangalorea, našao sam se u Prasanthi Nilayamu (Babinom ašramu u Puttaparthiju), licem u lice sa glasovima iz telefonskih govornica te na daršanu licem u lice s Njegovom svetosti. Te se večeri sastao Odbor, a sljedećeg dana svima nam je bio darovan razgovor s Babom da bismo razmotrili planove za bolnicu. Baba je osobito bio ljubazan sa mnom, očitim novajlijom. Fiksirao je moju pozornost razgovorom o osobnim stvarima iz mog života koje je jedino mogao znati putem Svoje božanskosti. S Svojom je rukom stvorio vibhuti (sveti prah) i seriju prstenja, posljednjeg od njih je stavio na moj prst neujednačene mjere. Savršeno je pristajao.
Obišao sam ašram, škole i ostale sadržaje. Proslavio sam dovršenje gigantskog Hanumana i Muzeja svih religija u znakovitom preludiju Babina rođendana. Vratio sam se u USA znajući da sam blagoslovljen uključenjem u jedno od najvećih humanitarnih nastojanja na licu ove zemlje. Sretno sam prenio tu činjenicu i informaciju o bolničkom projektu Predsjednicima i CEOS-u medicinske elektronske industrije koje sam poznavao godinama preko našeg istraživanja srčanih bolesti. Budući je bolnica bila u funkciji kroz nezamislivo kratko vrijeme bio sam dirnut time što sam imao makar i malu ulogu u takvom fenomenalnom projektu. Tada nisam znao da će Babin rad u potpunosti utjecati na moj život i moju profesionalnu orijentaciju.
Nakon moje prve posjete Puttaparthiju prošle su dvije godine prije no što sam pozvan natrag. U tom vremenu mom se poslu priključila sestra Suzana čija je osjetljivost i spretnost s pacijentima ubrzo potvrdila njenu ulogu kao mog kliničkog i istraživačkog partnera. Zajedno smo radili na istraživanju pacijenata čije su žile bile blokirane, a srca tako slaba da im je rečeno da je njihova situacija beznadna te da liječnici više ništa ne mogu učiniti. Budući da smo primijenili novu tehnologiju za otvaranje blokiranih žila kod takvih pacijenata, nije bilo neobično da su se cijele obitelji okupljale u molitvi pored njihova kreveta prije nego bi pacijenta odveli u operacionu salu na premošćivanje. Pri informativnom pristanku o kom smo raspravljali s ovim pacijentima vezano uz istraživanja upozoravali smo ih da očekujemo da će svaki treći od njih umrijeti za vrijeme zahvata. Na kraju naše prve godine smrtnost je bila 3%, a ne 33%. Naravno, tada smo te rezultate pripisivali novoj tehnologiji koja nam je bila dostupna za obnovu krvnih žila, a ne molitvama per se. Danas o tome mislimo sasvim drugačije.
1994.godine zajedno smo otputovali u Puttaparthi. Sri Sathya Sai Institut za višu medicinsku nauku već je djelovao godinu dana, načinivši tisuće srčanih operacija sa istaknutim rezultatima. Ti su rezultati kasnije predstavljeni na internacionalnom simpoziju kardiologa i kardio-kirurga koji je održan u Prasanthi Nilayamu. Tijekom te posjete Suzani i meni je ponuđena prilika da posjetimo bolnicu i promotrimo pacijente koji su se pripremali za premošćivanje i operaciju na srcu.
U taj jedan dan cijeli se naš pogled na medicinsku brigu preusmjerio. Doslovno smo se kupali u iscjeljujućem okruženju stvorenom kroz Babinu viziju punu ljubavi, ugrađenu u svaki detalj od betonskih zidova do sjajnih mramornih podova te u svakog pojedinca, od članova osoblja do pacijenta i njihovih obitelji. Ono što smo vidjeli bila je tehnologija najvišeg stupnja s ponešto opreme koju čak ni tada nismo koristili na Duke medicinskom centru. No tehnologija je bila zasjenjena sveukupnim smislom svega u bolnici – brigom o zdravlju u Božjoj službi. Među osobljem u bolnici, svejedno jesu li to bili čistaći, kuhari ili kardio-kirurzi, sav se posao radio kao služenje Bogu. Među pacijentima i njihovim obiteljima, mnogi od njih nikada nisu vidjeli slavinu za vodu, a pogotovo ne digitalni kardiološki laboratorij za premošćivanje, nije bilo nikakvog straha, tjeskobe niti depresije, onakve kakvu obično vidimo u našim bolnicama po USA. Kada smo obilazili bolnicu u Puttaparthiju svaki pacijent i član obitelji, djeca i odrasli, doslovno su zurili u nas. Oni su jasno znali da su, fizički i duhovno, u Božjoj bolnici.
Ovo je iskustvo bilo tako duboko da čitavo vrijeme leta kući u Sjevernu Karolinu, nismo razgovarali ni o čemu drugome. Bilo nam je neshvatljivo da atmosfera tako opipljivo duhovna ne bi na neki način utjecala na imunološki sistem, početak bola, karakteristike liječenja tkiva ili druge klasične psihološke aspekte izlječenja. Činilo se sasvim vjerojatnim da kada se kombinira sa pregledom stanja u tehnologiji, izlječenje može biti znakovito uvećano u usporedbi s onim što se događa u bolnicama zapadnog stila, gdje sama tehnologija postaje osnova brige o zdravlju. Kao klinički istraživači po profesiji, istraživali smo svu dostupnu literaturu koja se odnosila na ulogu suosjećanja i duhovnosti na kardiovaskularne i proceduralne posljedice. Za razliku od novih lijekova i sredstava za srce gdje postoji enormna količina znanstvenih podataka o sigurnosti i učinkovitosti novih terapija, nismo pronašli gotovo ni jednu sistematičnu informaciju koja bi nam bila dostupna vezano za ulogu ljubavi ili molitve. Ipak, svaka sestra i liječnik imali su iskustvo da ako su se brinuli se o pacijentu koji je bio tako bolestan da bi zaista trebao umrijeti, nije umro.U takvim slučajevima zaista ne morate gledati nadaleko da biste pronašli nešto – fotografiju novorođenog unučeta ili obitelj koja svesrdno moli – da to indicira da je na djelu nešto daleko dublje, nego što znanost sada momentalno može doseći.
Živeći tako kao što živimo, u akademskoj kulturi Duke kliničkog istraživačkog instituta, na jednoj našoj formalnoj istraživačkoj konferenciji postavili smo pitanje znanstvenog studiranja uloge duhovnosti i ljudske interakcije pri poduzimanju srčanih operacija kod pacijenata. Učinili smo to s određenom uznemirenošću misleći da će naši profesionalni kolege možda potpuno negativno reagirati na cijelu ideju. Ali kao što svi putovi u našem životu koje osvjetljava Bhagavanova svjetlost, istraživačka je konferencija bila ispunjena do zadnjeg mjesta, bilo je samo mjesta za stajanje, a rasprave su nadilazile ideje i koncepte koji su istovremeno bili srdačni, izvanredno interesantni i stimulativni.
I tako smo 1994. godine, s Babom i Njegovom bolnicom kao vodećim svjetlom, formirali projekt studija „Mantra“ da bismo sistematični studirali ulogu duhovnosti i ljudske međuovisnosti u kliničkim posljedicama kod pacijenata koji se podvrgavaju kardiološkom procesu. „Umne“ terapije uključuju svaku metodu koja ukazuje na uključivanje ljudske ili Božanske životne snage, duha ili energije bez korištenja određenih lijekova, sredstava ili postupaka. U našem prvom pilot-protokolu 150 je pacijenata prošlo urgentni koronarni postupak za nestabilnu anginu ili je akutni srčani udar bio predvidivo podvrgnut dodatnoj terapiji molitvom, liječenju energijom, terapiji opuštanja i slikovitom govoru. Rezultati ovog studija bili su javno izneseni na sastancima Američke znanstvene lige za srce – najvećeg i najutjecajnijeg kardiološkog sastanka na svijetu – budući su bili objavljeni u literaturi koja je visoko kotirala u struci, u Američkom časopisu za srce.
Temeljem nalaza ovog pilot-studija, stvorili smo mnogo određeniji, veći, višestrani studij molitve i ljudskih međuodnosa u obliku studija Mantra – faza II. U Babinom ašramu u Bangaloreu 1998.godine predstavili smo taj protokol Babi za vrijeme intervjua. On je nježno držao protokol na Svom krilu, otvarajući ga na mjestima koja je odabrao Svojim dodirom te je blagoslovio naše napore da idemo naprijed. Trenutno, deset visoko profiliranih akademskih centara diljem USA, upisalo je više od 450 pacijenata za taj nastupajući klinički pokušaj.
U dodatku projekta studija Mantra profesionalno-znanstveni interes u toj sferi raste i to u mnogo pravaca. Američki kardiološki koledž je formalno odobrio konsenzus dokument za duhovnost koji smo zatražili za autora. Pod kraj 2000. godine Nacionalni institut za zdravlje (Vlada USA) formalno je zatražila primjenu na kliničkom studiju istraživanja utjecaja molitve i duhovnosti na ljudske kliničke posljedice.
Daleko od antagonizma i skepticizma u kojem smo trebali sudjelovati, glavna tendencija medicinske zajednice prigrlila je primjenu dobre znanosti na studij o ljudskoj sućuti i molitvi kod brige o zdravlju s veoma vidljivim entuzijazmom. Kada pogledamo unatrag u 1990.godinu, kada su fiskalne prinude, tadašnje upravljanje i korporativno snižavanje utjecali na cijeli sistem brige o zdravlju u USA, mi smo prepoznali dekadu u kojoj je položaj zdravstvene brige bio radikalno promijenjen. Nema mnogo liječnika i sestara koji su ušli u medicinsku praksu i postali stručnjaci u ondašnjem upravljanju ili u objavi koda. U jednom takvom neplodnom radnom okruženju, ozbiljna studija o sućuti, životne energije i duhovnosti koju provode glavni akademski medicinski centri bila je prihvaćena s dobrodošlicom kao voda u pustinji.
I gdjegod smo išli, gdjegod smo predstavljali ili raspravljali ili razgovarali o ovom radu, Babino je svjetlo obasjavalo izvanjsko, čineći jasnim da mi samo natapamo sjeme koje je On mnogo ranije posadio svuda po ovom našem izmučenom svijetu. Projekt Mantra studija postao je glavni u našem radu s intervencijom 'visoke tehnike' kao kliničkog istraživanja, ispitivanja koliko bolji mogu biti rezultati ozdravljenja kada se zajedno kombiniraju 'visoka tehnika', 'uzvišen dodir' i 'više biće'. Nigdje nije vidljivija važnost ovog rada nego pokraj kreveta naših pacijenata. „Kada nas pogodi bolest srca, sam život visi na vagi. U toj su situaciji strah, tjeskoba i bol spremno združeni. Dok je najbolje u medicinskoj tehnologiji dio ključa rješenja u ovoj bitci, pogledom u bolesnikove oči dolazi pitanje: ' Je li visoka tehnika jedino što nudite?'“
Kao sjajne zvijezde u najtamnijoj noći Babine bolnice u Puttaparthiju i Bangaloreu ne samo da daju odgovor na ovo pitanje o besplatnoj brizi o zdravlju koje one pružaju svaki dan, nego su također primjeri koliko je Bog spreman da nas poduči o olakšavanju ljudskih patnji kroz optimalnu medicinsku brigu. On je izgradio te programe – sve što mi moramo učiniti jest otvoriti svoje oči i vidjeti. Za Suzanu i sebe, za našu kliničku praksu na Duke-u, za naša istraživanja te za izvještavanje o njima u Zapadnom svijetu modrene medicine, kako je velik blagoslov što imamo takvo vodeće svjetlo.
Dr. Mitchell W. Krucoff
Izvornik: Časopis „SwissMed“ 1/05
Prevela: Lidija Horvat, SC“Prijatelji“
Zagreb, veljača, 2006.
Post je objavljen 23.03.2007. u 17:31 sati.