Ono što napraviš - vratit će ti se. Nadam se ne baš sve, jer bi mi se mnogo toga moglo vratiti. A opet, pitam se zašto imam naviku izderavati se na ljude do kojih mi je stalo bez razloga, a u trenutku kada se trebam postaviti za sebe i izboriti nešto - ne učinim ništa. I dok tu po blogu serem o tome kako sam nepoduzetan i kako bih trebao nešto učiniti po tom pitanju; ja ponovno ne činim ništa, život gledam kroz prozor, auti po cesti, djedica piša u grmlje, djevojčica nosi žutoplavu vrećicu punu špeceraja. A ja sjedim neoprane kose, s podočnjacima i cigaretom u prstima čiji pepeo pada po tipkovnici. Jučer mi je bio dobar dan. Jedan od rijetkih u zadnje vrijeme. Možda zato što sam konačno prošao uz cestu, pogledom pozdravio drugog djedicu koji piša u grmlje, prošao pokraj nove djevojčice koja nosi žutoplavu vrećicu punu špeceraja. Život se neće sam pokrenuti. Iako sam zadnjih dana najsretniji doma, zapravo znam da sam sebi nabacujem depresiju, a za nju krivim druge. Odlučio sam ukloniti aparaturu za alkoholiziranje iz sobe. Zašto mi treba alkohol da dođem do životnih spoznaja kada ih od pijanstva ionako zaboravim. Ne znam, kao da je nestala vedra osoba u meni, a meni se ne da potražiti ju. Moram nešto učiniti. Zato boce bye bye, vraćam pivu na balkon, ne treba mi to. Ne želim više biti čovjek izvana, a praznina iznutra. Ptica u zlatnoj krletci ionako nikada nije sretna, zar ne? Ne znam, vidjeti ću koliko je mene ostalo u meni.
Post je objavljen 23.03.2007. u 11:56 sati.