Pet grubih, fizičkih komponenti života i ono nešto više, ono astralno: um, inteligencija i lažno ja. Čakre i nadie na kraju suptilnog tunela (Ayurveda)
Iz njega izlazi životni zrak, ali neuroni još jure mozgom, noseći slike od prije deset sekundi… ili deset godina, tko zna?
Gleda u ruke, kao da ih vidi prvi puta. Ne prepoznaje prste, ali sjeća se svakog njihovog dodira, zna svaki ožiljak. Pamti dobro svaki osjećaj u tim ostarjelim, smežuranim rukama od vatre i vode, zemlje i zraka. Njegovi su animalni prsti često mirovali na bijelim ramenima ljepotica iz časopisa, prije nego bi započeli put prema jugu. Ljepotice i zvijer. Njegove ruke pamte. Prsti čuvaju uspomene, zarobljene u jagodicama, u otiscima koji nikad izbrisani ostaju kao vječiti tragovi. Bezbroj je prastarih svjetova, zagubljenih kolektivnih svijesti raštrkanih čopora na ljudskim dlanova i prstima. Kad jednom na vidjelo izađe ova tajna svijet će, zamrljan od dodira, konačno prigrliti uspomene čovječanstva. Treba samo staviti ruku na nečiji otisak, pa možeš hodati njegovim tragovima i dodirivati svijet njegovim prstima.
Prebire po kategorijama sjećanja, koje noćas želi dodirnuti. Na videozidu u glavi razlijevaju se nijanse sivog, a grafitno srce Dire Straightsa umorno vuče noge u stihovima Brothers in arms. Čvrsto skuplja prste da zadrži nevidljiva zrnca pijeska. Prati Mjesečeve brazde na dlanu, vidi u njima mjesta i gradove u kojima su i njegovi otisci. Ljudi i usputna sjećanja u tragovima sna. Slučajna misao bježi, prije nego se zauzda ili osvijesti.
Voda. Sjećanja na bistre, planinske brzake, na vlastite noge kako mrznu u prohladnoj vodi, dok pogrbljen stoji i pogledom pokušava uloviti pastrvu. Pušta da ga matica ponese prema stijeni točno po sredini rijeke. Ta uspomena izgleda nestvarno i daleko, kao da nije njegova. Zar su postojale prozirne rijeke, pitome obale s ljudima kojima možeš povjeriti i novčanik na obali, uputiti osmijeh bez primisli, zadrške? Prelazi prstima po vlastitom licu, zatvorenih očiju. Vidi svaki ožiljak od svoje desete godine naovamo. Vrijedili su. Vrijede.
Pa pusti da ti sviram, duša gine od tišine; i ne boj se buke, to što svira- to su ruke, pjevuši samome sebi uspavanku. Putovanje čeka iz ugla. Treba samo spustiti šake u krilo. Soba na kraju hodnika i vrata, koja s nelagodom otvara, vraćaju ga na tren u prostor između dva putovanja. Na hladnu, napuštenu stanicu između svjetova. Vidi sebe kako leži napola otvorenih usta. Neuredni, sijedi pramen pokriva mu dobar dio lica. Ne očekuje da se pomakne. Njegova invalidska kolica, koja stražare pokraj kreveta, kromiranim dijelovima bacaju odbljesak koji ne želi uloviti pogledom.
Zrak. Sjeća se svog jedinog leta balonom, divnog i zastrašujućeg istovremeno. Prolaska zrakom bez zvuka, skoro nečujno, tek uz šuštanje plina iz boce u ogromnu kupolu nad njim. Duboko ispod su nepregledna polja lana, različka i lavande, sve u jednom. Nečega blještavo plavog, što miriše u slikama. Krovovi kuća iz lebdeće košare izgledaju kao od marcipana. Kao iz bajke, gdje možeš odlomiti crijep od čokolade, zagristi staklo na prozoru od šećerne vune. Zrak se na tisuću metara može gristi, spremati u džepove. Koliko je drugačije, prirodnije ovako letjeti od paranja nebeskog platna čeličnim grdosijama, koje uzalud prolaze ispod duge. Drži se čvrsto rukama za konopce klizeće Aurore kao Passpartout bez Phileasa Fogga. Ne treba nikad sletjeti na zemlju. Čemu? U zraku je sve čisto i lako. Tu si ptica i nije važno, možeš li na zemlji hodati ili ne. U balonu ne trebaš invalidska kolica.
Vatra. Već godinama ruke od artritisa grije termoforom. Još kao dijete, sjećao se vrućeg crijepa, ugrijanog u pećnici i zamotanog u šal, kojeg bi majka položila na njegove hladne, beživotne noge. Vatra je sjaj i vrelina, koju osjeća u želucu nakon poluprazne boce vodke. Razgovara s Malikom Tintilinićem i svim Domaćima. Udomaćili se u njegovom grlu, stomaku i slabinama. Nagovara ih da barem nakratko posjete hladna, nepokretna stopala i ruke stranca, smrznute i daleke na vječnom sjeveru. Vatra su slike Etne, koja proradi svakih dvadesetak godina, uvijek bez njega, na padinama od vrele lave. Pristaje i na oblake pepela, na zgarište poslije magme. Vatru je najteže dozvati, a njezine slike isijavaju hladnim sjajem.
Zemlja. Vidi vlastite ruke, prljave i polomljenih noktiju. Kopaju vlažnu zemlju s debelim slojem istrulog lišća. Životinje znaju kako iskopati jamu i zavući se u nju, kad dođe vrijeme. Kopa neumorno, odbacuje humus i miris truleži. Nije baš sasvim siguran, dolazi li iz zemlje ili vlastitih ruku. Ponekad slike vode na mučna mjesta, ali to nije ništa pred mirisima. Slike je moguće izbrisati, ili barem zamagliti drugim slikama. Mirise je nemoguće pokriti. Oni ostaju u nosnicama još dugo nakon što promijeni sliku, misao ili osjećaj. Miris vlažnog lišća ne prestaje, čak ni nakon što tijelo zatrpa iskopanom zemljom. Kao u lošim filmovima na kraju, prije odjavne špice, šaka izranja iz zemlje da povuče na sebe novo lišće i stare, osušene grane. Nitko ne smije znati da je tu nešto zakopano.
Ni zrak, ni vatra, ni voda, nego zemlja, samo zemlja mi ćemo biti i možda nekoliko žutih cvjetova.
Tko je to napisao? Ne sjeća se. Nema više jagodica, da ih prisloni na ostavljene tragove. Ruke spavaju.
Post je objavljen 23.03.2007. u 04:46 sati.