Polako se razilazi magla, cvijetovi opet su bijeli...
Tražim sreću, na krivim mjestima.
Sve, za što se trudim propada u treptaju;
Sve za što živim polagano se pretvara u prah.
Nema više vedrih noći, mirisa borova i jasena
Nema više neprozirne vode, dodira pjeska pod prstima
Nema više okusa ljeta u ustima.
Sluh više ne čuje melodije
mora i tuge,
zrikavaca.
I vjetra što prelazi našim licima.
Nema više stare jezgre, nema više grada
Koji je tu nekoć stajao, nestao,
izgubljen,
Pod licem urušenog sna.
Nema više kamenja, vrijeme ih je nagrizlo,
prepolovilo, izjelo, smrvilo.
Sa smreke više se ne čuju cvrčci,
sa zvonika više ne širi se podnevni zvuk.
Nestao je huk ljudi, zamro je smijeh.
Zanemarili smo se, polako pali.
Nismo se ustati trudili, polako smo istrunuli.
Dostojni zvati se ljudima, nismo.
Ubojstvo. Klanje.
Pljačka. Silovanje.
Razbojstvo. Mučenje.
Patnje. Iskupljivanje.
Nema više... mirisa slave starih dana.
Isparilo je... ljeto moje mladosti.
Mrtav je svijet... koji sam volio smatrati svojim.
Ostala je jedino tuga, i srce što prokleto jebeno boli.
9... devet je već... 9! Ne mogu vjerovati.
Trag koji se vuče, nestaje, a ostaje, skriven, negdje.
Bol... toliko boli, čovjek ne može opisati.
Nema više, sunca da izlazi za mene,
zvijezde, da mi pokazuje put,
nade, da me obgrli kada se smrzavam,
sreće da mi pravi društvo.
Nema više tuge, da mi bude vječna pratnja;
nema više suza, da mi uokviruju oči.
Nema više mrtvih, da me zovu k sebi,
Nema više lica, u kojem bih uživao.
Kriva slika, pred razbijenim ogledalom.
Pikov as i sedmica u trefu. To su moje karte.
Loše izmješane, krivo raspodjeljene.
Nema više sentiša; nema držanja za ruke.
Poljupci u mraku, s mrtvim željezom.
Molitve u magli, s nedostižnom nadom.
A Sava i dalje teče...
Teče svom svojom brzinom, ne mareći.
Odbija!
Me povesti sa sobom, odbija raširiti ruke.
Ne prihvaća me, hoće li? Hoće li?
Kada će sve biti spremno? Hoću li se moći prepustiti?
Udahnuti miris budućnosti nakon što
me samelje prošlost i sadašnjost?
Pokrenuti ruke i nestati, trčeći s vukovima
nabaciti krzno spoznaje i prekriti se preko glave.
Nestaje...sve vrijedno življenja polako nestaje.
Ostaje samo crnina... u koju se moram zaviti.
... uvijek ću biti tu, gdje god krenuo, kad me zatrebaš, pogledaj u najtamniji kutak srca, tamo sam, spreman da zagrlim, spreman da pomognem, oko bilo čega, oko ničega. Oko sitnica i oko najvažnijih odluka, nikad neću otići, nikada neću do kraja nestati. Ako me trebate, sjetite se moga imena, ako me pozovete biti ću tu, kao anđeo, ili đavao čuvar... Truditi se, pomoći najviše što mogu. Nikad se neću predati, nikada neću odustati od pokušaja iskupljenja. Voljeti sve... Uvijek ću biti tu... samo mi prošapućite ime... za vas, ovdje, rame uz rame, nekako, kroz ovaj okrutni svijet...