Pregled posta

Finalmente finito part xxx

...zašto već jednom ne ode?!...pitao se znate već tko dok je slušao mazni glas kako mu prepričava svoj život...
Aliza je imala 23 godine i studirala je povijest umjetnosti (ili nešto slično, baš ju i nije pozorno slušao dok se trudio ignorirati je), od malena je htjela biti veterinarka, ali njen stari, koji je bio iz duge i renomirane obitelji pravnika joj nije htio dozvoliti da ga, kako je on to govorio, "sramoti pipajući prljave životinje". Što se Alize ticalo, pravo joj nije baš pasalo, pa je već nakon prvog semestra odustala i bez znanja svojih roditelja (koji su živili na velikom imanju blizu Varaždina ili tako neš), slijedeće akademske godine upisala nešto na što je smatrala "relevantno" zanimljivim i "eventualno" prihvatljivim njenim roditeljima.. Prihvatili jesu, ali pod uvjetom da onda bar izaberu njenog bračnog druga, sina svojih "najboljih" prijatelja, koji je noći provodio u elitnim Zagrebačkim kafićima, a vikendom je visio u "Ludnici". Naravno, nije joj se ni mrve dopadao, pa je jedva čekala da dođu ispiti (koje je ona riješila tijekom prvog semestra zahvaljujući blaženim bolognskim kolegijima), pa da pobjegne što dalje... I kako to biva, odlučila je doći u Istrin apendix (iako je to po Rastislavu bila Premantura, a ne Pula), da si priušti tri tjedna mozga na paši...bla,bla,kenj..
"Bože koji klišeji!?", vrištao je Rastislav u svom umu, pogleda prikovanog u prazno, a dupeta magično zarobljenog na kamenoj klupici. Htio je otići, njena priča je kod njega izazivala mučninu, htio se ustati i poput luđaka otrčati što dalje, ali nešto ga je sputavalo. Po prvi puta spusti svoj pogled sa prazne točke u koju je buljio na svoje noge, pitajući ih: "Dobro, koj vam je kurac?", a da su mu mogle odgovoriti(a nisu jer svi znamo da noge ne govore), rekle bi mu da nisu one krive što ne odlazi, već da se on sam prikovao za to mjesto.. no to sad ionako nije važno.. Rastislav je po broju čikova ispod svojih nogu izračunao da je na toj klupici već cijelu viječnost, a mazni glas mu je bušio sve veće i veće rupe u umu..
"Častićutejebenimpičemakovećjednomzašutiš!!?", ni sam nije znao da li se to stvarno izderao u jednom dahu ili je to samo plod njegove mašte. Mazni glas je prestao mljeti, a on je svoj pogled laganom gretnjom vratnih kralježaka polako usmjerio prema njegovom smjeru. Ono što je ugledao,blokirati će njegov um na punih pet sekundi, šaljući ga na davne slike vila iz bajki, božica iz mitova i izgubljenih ljubavi...
"Idemo mojim autom ili tvojim?", upitala ga je Aliza.. On se nehotice nasmiješio svojim smiješkom broj devet (onaj cinični koji je tog trenutka govorio da on nema auto, ali kojeg ribe krivo interpretiraju za...hmm..ma znate već..).. Ona je shvatila, ustala se i on je za njom pošao do njenog auta..

Glas je bio suvišan, oči su odavale želju. Toplo proljetno sunce je dodatno zagrijavalo već zakuhtalu krv u njihovim krvnim sudovima (uh, što volim tu riječ, iako nije Rvatska, oprostite na digresiji). Njihova tijela su isparavala mirisima požude, kojima niti jedan nos nebi mogao odoljeti. Dotakli su se. Neodoljiva vrućina. Isplaženog jezika počeli istraživati tijelo ono drugog. Nisu se više mogli suzdržati, ona mu se pristojno ponudila isprčivši svoju guzu još malo više, kako bi on mogao imati bolji uvid u njena blaga. Njemu nije trebalo dvaput reći, slezena mu je poblijedjela zbog nedostatka krvi koja je otputovala u trenutno važniji organ. Bacio se na nju životinjski, divlje, zajahao ju i pritisnuo joj kralježnicu prema tlu. Uživala je, znala je što on radi i da joj ubrzo slijedi nezapamćeni užitak kakvoga nije osjetila mjesecima. Njega je strast ponijela, pa je umjesto da cilja - gađao naslijepo, brzim i snažnim pokretima. Ubo je iz treće. Jauknula je od užitka.....
"E jesu spaljeni ti psi, i ja bi to radio nasred parka usred bijela dana kad bi našao nekoga tko bi zmenom..", razmišljao je Arachidus promatrajući dva breka u spolnom ćinu i grickajući neku brižnu pizzetu kupljenu sa zadnjih pet kuna. Sve bi radio da ne mora misliti na to kako je gladan i kako mu jebena plača kasni već mjesec dana, a psi su poslužili kao dobar start za njegovu maštariju harema na otvorenom.. "..gomile golih riba u parku...uuaaahhh...", slinio je, "..šta bi im radio..uuaaahhh...". Toliko se zabavljao sa preusmjeravanjem krvi iz krulečeg želuca na ona druga mjesta da nije ni primjetio kada je dva metra od njega mašući prošao Rastislav ruku pod ruku sa nekom fino odjevenom, vrlo, vrlo, ..khm..zovnom djevojkom koja bi se sasvim lijepo uklopila u njegove maštarije.

"Mater mu jebem, ja mu mašem a on k'o zombi..", psovao je Rastislav Arachidusa dok je izlazio iz Alizinog kabrio Mercedesa, koji ga se, usput, i nije toliko doimio jer nije bilo dovoljno mjesta za njegova poduže noge..
"Jel može tu?", upitala ga je stajajući pomalo naherena na bok u podosta izazovnoj pozi ispred E&D-a.
"Hmm..da..", neveselo je odgovorio nevjerojatno hladno prolazeći pored nje. Ni sam nije mogao vjerovati koliko hladan može biti kada se potrudi..to je bio nekakav trik uma koji ga je naučio Arachidus davnih dana..
Ušli su u "caffe bar" i sjeli. Konobaru nije trebalo dugo da uoči da ima novu mušteriju, pogotovo ne zbog toga što je ta mušterija bila Aliza sa svim mogućim i većinom nemogućih aduta u svojoj ruci..ili točnije rečeno: na svom tijelu..
"Što ćete popiti?", upitao je mlađahni, masni, crnokosi konobar neviđenom ljubaznošću mladu damu preko puta Rastislavovog neodlučnog bića.
"Nescafe od vanilije...i jedan mali Amaro sa ledom bez limuna..", odgovorila mu je niti ga pogledavši (a istini za volju, nije imala šta ni vidjeti).
"A vi?", obratio se Rastislavu.
"Zeleni čaj sa medom i mlijekom", izgovorio je to tako sporo i otegnuto kao da je protekle tri godine bio pod zavjetom šutnje, pa sad opet uči govoriti.
Tišina..


Rastislav je čuo kako netko iza njega lista novine.
Tišina..


Netko je lupkao žlicicom mješajući kakav topli napitak..
Tišina..


Konobar se vratio i donio naručeno, nespretno odložio čašu i šalice na stol, naplatio, te se nekako nevoljko otegnutog koraka stao udaljavati. Rastislava kao da je u to vrijeme stresla munja, zadivljujućom je brzinom ocijedio vrećicu čaja, ubacio u šalicu meda i nešto šečera, te stao miješati pritom dodavajući mlijeko.. Super stvar to mlijeko u čaju, ohladilo ga je taman toliko da je Rastislavu pošlo za rukom vrelu otopinu u jednom dahu spustiti niz grlo, a da pritom ne jaukne od bola. Ustao se sa stola, pogledao u Alizu i rekao što je hladnije mogao uz osjećaj da mu se jednjak topi: "Eto, rekao sam da ću ti platiti piće, što sam i učinio, nisam rekao i da ću ga piti sa tobom.. Zbogom.". Zadnja se riječ prolomila poput grmljavine među susjednim stolovima utopljenim u lagano šuškanje prijateljskog čavrljanja o vemenu, modi i drugim važnim stvarima. Rastislav je odlučnim korakom pokretanim abnormalnom snagom volje krenuo prema izlazu paleći cigaretu, a Aliza je ostala paf..






Post je objavljen 22.03.2007. u 16:59 sati.