Prije vjenčanja maštamo o bračnoj sreći: "Biti će nam prelijepo. Drugi parovi se svađaju, ali mi nećemo. Mi se volimo." Naravno, nismo skroz naskroz naivni. Razum nam govori da će iskrsnuti različitosti, ali smo uvjereni da ćemo o tim razlikama raspravljati otvoreno. Jedno od nas će uvijek biti spremno na ustupke te ćemo postići sporazum. Kad je čovjek zaljubljen, teško je povjerovati u bilo što drugo.
Na svom vrhuncu stanje "zaljubljenosti" je euforično. Jedno s drugim smo emocionalno opsjednuti. Idemo na spavanje razmi-šljajući jedno o drugome. Kad se budimo ta osoba nam je prva u mislima. Žudimo da budemo zajedno. Kad smo zajedno, kao da smo u raju. Kad se držimo za ruke, osjećamo da nam se krv stapa u jednoj žili. Mogli bismo se ljubiti bez kraja kad se ne bi moralo ići u školu ili posao. Grljenje potiče snove o braku i oduševljenje.
Navedeni smo na vjerovanje da će prava ljubav potrajati vječno. Uvijek će nas opajati prekrasni osjećaji koje imamo u ovom trenutku. Ništa se ne može ispriječiti između nas. Ništa ne može nadjačati našu uzajamnu ljubav. Zaljubljeni smo i uhvaćeni u mrežu ljepote i šarma druge osobnosti. Naša ljubav je najljepša stvar koju smo ikada iskusili. Primjećujemo da su neki bračni parovi izgubili taj osjećaj, ali nama se to nikada neće dogoditi. "Možda njihova ljubav nije bila prava", zaključujemo.
Nažalost, vječnost stanja zaljubljenosti je izmišljotina, a ne činjenica. Po nekim istraživanjima zaključeno je da prosječno stanje zaljubljenosti traje dvije godine, a ako je po srijedi tajna ljubav može potrajati i nešto dulje. Naposlijetku se svi spustimo iz oblaka i ponovno stanemo na zemlju. Oči su nam otvorene pa vidimo nedostatke u drugoj osobi. Otkrivamo da neke od njegovih/njezinih karakternih crta ustvari idu na živce. Njezino ponašanje nas smeta. On je u stanju povrijediti i razbjesniti se, čak možda govoriti grube riječi i kritičke prosudbe. Te sitne karakterne crte, koje smo previdjeli u fazi zaljubljenosti postaju sada velika brda. Prisjećamo se majčinih upozorenja i pitamo se: "Kako sam mogao biti toliko blesav?"
Dobro došli u bračnu stvarnost gdje u slivniku uvijek ima dlaka, a zrcalo je umrljano malim bijelim točkama, gdje se svađe vrte oko toga na koju stranu treba staviti rolu WC papira i treba li poklopac školjke biti spušten ili podignut. To je svijet u kojem cipele ne šeću do ormarića, a ladice se na zatvaraju same, gdje kaputi ne vole vješalice, a sokne se u pranju rastežu. U tom svijetu pogled može povrijediti, a riječ satrti. Intimni ljubavnici mogu postati smrtni neprijatelji, a brak bojno polje.
Što se dogodilo? jesmo li uistinu imali pravu stvar? Mislim da jesmo. Problem je loša informacija. Loša informacija bila je pomisao da će zaljubljenost potrajati vječno.
Kad stanje zaljubljenosti poprimi svoj prirodan tijek (sjetite se da prosječna faza zaljubljenosti traje dvije godine), vraćamo se u svijet stvarnosti i počinjemo tražiti svoje. On će izražavati svoje želje, ali njegove želje su drukčije od njezinih. On želi seks, a ona je previše umorna. Ona želi posjetiti roditelje, ali on veli: "Ne želim provoditi toliko vremena s tvojom obitelji." On želi sudjelovati u nogometnom turniru, a ona kaže: "Ti više voliš nogomet nego mene." Malo po malo, privid bliskosti se rasplinjuje, a na površinu izbijaju osebujne želje, osjećaji, razmišljanja i način ponašanja. Dvije su osobe. Njihove misli se nisu stopile, a njihovi osjećaji su se pomiješali samo nakratko u oceanu ljubavi. Sada ih valovi stvarnosti počinju razdvajati. Nisu više zaljubljeni pa se u toj fazi povlače, odvajaju, razvode, te kreću u potragu za novim doživljajem zaljubljenosti, ili pak počinju ozbiljno raditi na tome da nauče voljeti jedno drugo bez euforije opsjednutosti ljubavlju.
Post je objavljen 22.03.2007. u 10:21 sati.