Pregled posta

VEČAN, SVEČAN, LEP.

VER SACRUM*

Da ponosni, Care, nepodnošljivo svjesni tvog iluminantnog prisustva, ne manje. Maria Paola Grazia 08.03.2007. 11:20

I. THE BURIAL OF THE DEAD

APRIL is the cruellest month, breeding
Lilacs out of the dead land, mixing
Memory and desire, stirring
Dull roots with spring rain.
(...)
'You! hypocrite lecteur!—mon semblable,—mon frere!' *



Care Nemanja, gospodaru Srbalja, Bugara i Grka, razumijem ja tebe, ali poslušaj i ti mene:

a) Bulić je prepoznatljiv kao pisac kratke proze već najmanje dvije godine
b) Publika ga voli i čita; iščekuje njegove nove materijale; promociju uopće nema kroz mainstream medije, nego kroz razne varijante undergrounda
c) Ovo nije njegova prva knjiga, već treća: u jutarnjem su ga krivo razumjeli kad je davao izjavu
d) Nagradu jutarnjeg je dobio jednostavno zato jer je konkurencija bila slaba; neugodno mi je o tome i govoriti, jer su to sve ljudi koje poznajem, neke više od 10 godina, ali kome bi ti od pet koji su ostali u konkurenciji dao nagradu? A van konkurencije? vilenjak

hihihi...nema me dan i po a ono padnu orgije Slave

Dakle, da nije bilo Bulića, ne bi bilo ni Nemanje, tko što mu (joj) i ime kaže. Kakav je to vrsni vidioc, znao je da ga od drkanja po Šekspiru može spasiti samo Vlado. On sam je to znao, a maloga je iskoristio i bacio u svemir. "Ja sam centar svijetaaaaaaaa..... " posjetitelj

Oprostite, pravilno se piše nečeg, sad mi je javila jedna izdrkana lektorica iz susjedne firme. IZGNANIK

Ova posjetitelj je uvreda za svaku samosvijesnu ženu. Zamišljam je kako histerično đogira nasipom, bazdeći na vučjakov drek. IZGNANIK

Izgovnaniče zelen bor... posjetitelj

posjetitelj je Bobi, Buli, Bubić...jebemu...zovite mi Velimira...Velja, druže, kako se zove mali kojem smo dali nagradu? ahahhhahhaaaa manistra

Nemanja je zapravo i jeben prozaista, ovo gore s Trnjem, satirom i steranjem Zagreba, odvalio sam u pičku materinu od smijeha, baš onako prostodušno poput Ribafiša koji se od srca smije prvim, nevještim koracima (kako pratim u njegovu 'dnevniku oca') svoga sina Roka. IZGNANIK

Izgnaniče, Manistro, hvala lijepo!

Ipak, Izgnaniku moram kazati da sam za studija filozofije i povijesti umjetnosti redovito pohađao Slamnigove seminare o svemu i svačemu, jer je a) Slamnig bio strašno zabavan u pričicama o trubadurima koji nakon bitke, izjutra, oduševljeno pjevaju o krvavoj rosi na proljetnim sočnim vlatima trave (briljanto, zar ne!), b) dobar dio moje ekipe studirao komparativnu pa sam umjesto po Moši visio s njima na faksu.
Ipak, jasno je svima da sam ja misaono formiran u skladu s najboljim hrvatskim metafizičkim tradicijama: s ponosom ističem da sam bio, po njegovu povratku s Zauberberga, Ciprin 'đavolji učenik', nešto kao filozofijski demonstrator! Eh, to su bili dani: pun amfiteatar, Cipra u crnoj perlerini, sluša se valcer, a on obrzlaže trotakt, Marsilia F., pitagorejce i kako iz onoga hen nastaje pola, korjen iz dva, neodređena dvojina - mnoštvo!
Divni moj profesor Cipra!
Sve vas volim, a sada idem kat više, i posvetit ću vam jednu pjesmicu, pravu, prvu proljetnu!


Ovo sam napisao samo zato da se vidi da sam ja ne samo Bog teorije, nego vrsan Prozaik (prozni sastavak "Sterao se Zagreb..."), Dramatičar (dramolet 'Sterao se Zagreb'), te, konačno, Pjesnik! I humanist s kraja 20. veka!
Jasno, ovo je poezija pisana suprotivu T.S.Eliotu i njegovoj invektivi na račun Ver Sacruma: mislim da je Eliot bio prestrog prema Travnju.
Mada, okrutan mesec!
Jest da i mene to bujanje, nicanje, nastajanje kao biće rekao bi Igra na tragu onog najboljeg što je recepcija Nietzschea u Srbiji dala (Uroš M.Terzić: Od Ničea do Ničega, Valjevo, 1982.), to vršljanje gore-dolje i inside-out po tratini (vidi Lynch, 'Blue Velvet'), sve to mene enervanto i trajno aficira već cijeli jedan život i kao čoveka i kao pesnika, ali ipak mislim da nije sasvim opravdano olako za to kriviti - proljeće!
Zato ja, dakle - pevam od 12., i sati i godine, nikad na tašte; objavljujem isključivo pod pseudonimom Kurelijus - ovde direktno pišem protiv Eliota, a za Blocha: ima Nade! Opet je Proljeće!
Sve se budi.
Sve rađa.
Maha-rađa.
Iz bez-nađa.
Nova nada
Nova stada
Ispod zlatnog
kišopada.
(U Vilenjakova usta. Tusta. Pusta. Zemlja.)

Hvala! NEMANJA 21.03.2007.

_____________________________

* Ver Sacrum

Article by Leonhard Schmitz, Ph.D, F.R.S.E, Rector of the High School of Edinburgh,

A Dictionary of Greek and Roman Antiquities, John Murray, London, 1875.

VER SACRUM. It was a custom among the early Italian nations, especially among the Sabines, in times of great danger and distress, to vow to the deity the sacrifice of every thing born in the next spring, that is between the first of March and the last day of April, if the calamity under which they were labouring should be removed (Festus, s.v. Ver sacrum; Liv. XXII.9, 10, XXXIV.44; Strab. V. p172; Sisenna ap. Non. xii.18; Serv. ad Aen. vii.796). This sacrifice in the early times comprehended both men and domestic animals, and there is little doubt that in many cases the vow was really carried into effect. But in later times it was thought cruel to sacrifice so many innocent infants, and accordingly the following expedient was adopted. The children were allowed to grow up, and in the spring of their twentieth or twenty-first year they were with covered faces driven across the frontier of their native country, whereupon they went whithersoever fortune or the deity might lead them. Many a colony had been founded by persons driven out in this manner; and the Mamertines in Sicily were the descendants of such devoted persons (Fest. l.c. and s.v. Mamertini; compare Dionys. I.16; Plin. H.N. III.18; Justin. xxiv.4; Liv. XXXIII.44).

In the two historical instances in which the Romans vowed a ver sacrum, that is, after the battle of lake Trasimenus and at the close of the second Punic war, the vow was confined to domestic animals, as was expressly stated in the vow (Liv. l.c.; Plut. Fab. Max. 4).



Toliko višnjem životu težim
Da umirem što ne umirem.

Sveta Tereza


GIOVANNI PAPINI
Ne želim biti ono što sam

Svega je deset sati prošlo otkako sam postao svjestan svojega strašnog stanja. Do pred deset sati nisam još znao što može bit najstrašnije na svijetu. Vjerovao sam da sam već pred koju godinu diplomirao užaš. Iskusio sam, promislio, zamislio i prosanjao sve ono što jest, što će biti i što bi moglo biti najgroznije, najmučnije, najjezivije, najluđe i najbezumnije tjeskobno. mora; podrhtavanja nevidljivih satova što usred noći otkucavaju vječne ure; grčeve neizrecivih mučenja; beznadne jecaje izgubljenih duša; žarku grozničavost razgovora sa zlodusima. Ali još nisam bio upoznao ono najstrahovitije što postoji na zemlji – još nisam spoznavao krajnju patnju, vrhovnu patnju. Samo deset je sati prošlo od te objave, a već mi se čini da su mnoge dinastije otada prošle zemljom i mnoga sunca napustila nebo.
Prisiljavam se da budem miran. Prisiljavam se da budem jasan . Biram najčišći, najjednostavniji i naprirodniji iskaz: Postao sam svjestan da ne mogu ne biti ja. Postao sam svjestan da nikad neću moći – nikad, razumijete? - da nikad neću moći prestati biti ja sam.
Možda se nisam dovoljno jasno izrazio. Evo: želio bih se, dakle, izmijeniti. Ali izmijeniti uistinu – shvaćate? – izmijeniti potpuno, sasvim, korjenito. Biti drugi , jednom riječju. Biti netko drugi koji nema nikakve veze sa mnom, koji nema nikakvih dodirnih točaka sa mnom, koji me ni ne poznaje, koji me nije nikad niti poznavao.
Promjene i obnavljanja za zabavu poznajem već odavno. Riječ je o brisanju prašine, selidbi, prebojavanju. Mijenjaju se zidni tapeti ali soba ostaje uvijek ista, - mijenja se boja ogrtača ali tijelo koje prekriva je isto – mijenja se raspored namještaja, pribije se malim čavlićima na zid nova slika, doda se polica s knjigama, udobniji naslonjač, širi stol ali soba ostaje ista, uvijek, zauvijek, nesmiljeno neumoljivo ista. Ima isti zrak, isti oblik, isto duhovno ozračje. Mijenja se fasada kuća, iznutra, ima iste stepenice i sobe – mijenja se korica, mijenja se naslo, mijenjaju se ukrasi omotnice, tipovi slova, inicijali poglavlja, ali knjiga priča uvijek istu priču, - uvijek, zauvijek, nesmiljeno i neumoljivo istu staru, dosadnu plačnu priču.
Već sam umoran od te vrste promjena i obnavljanja. Koliko sam puta i sam očetkao svoju jadnu dušu! Koliko sam puta dao novu boju svojemu razumu! Koliko sam puta zaveo red u zbrci svojega srca! Sašio sam nova odijela, putovao u nove zemlje, stanovao u novim gradovima, ali uvijek sam na dnu sebe osjećao kako nešto ostaje, kako uvijek ostaje ono što sam ja, što sam uvijek ja sam, što se mijenja u licu, u glasu, u hodu, ali i ostaje vječno kao neumorni i nepotkupljivi čuvar.Oko njega stvari iščezavaju ali on ih ne pamti; oko njega se stvari pojavljuju ali on se ne povlači...
A sada sam umoran od vječnog življenja sa samim sobom. Dvadesetičetiri su godine što živim u društvu samoga sebe. Već je dosta: sasvim mi je dodijalo. Samo dodijalo? Ali ni u snu! Kažite čak da sam i ozlojeđen, zgađen,da me hvata mučnina od ovoga samoga sebe s kojim sam poživio dvadesetičetiri godine u nizu.
I vjerujem, konačno, da imam pravo da se napustim. Kad nam se jedna kuća ne sviđa možemo iz nje iseliti; kad nam neka sprava više ne služi bacamo je u vodu. A zar moje tijelo nije kuća – koliba ili hram, svejedno? Zar moja duša nije sprava – luk ili lira, kako hoćete?
Ipak ne mogu iseliti iz svojeg tijela i ne mogu baciti u more svoju dušu. Svaki put kad se približim nekom zrcalu vidim ponovno svoje blijedo i mršavo lice, s poluotvorenim ustima kao da su žedne vjetra ili gladne plijena, s raščupanim i nemirnim vlasima kao u divljaka, s očima boje sutonske bare usred kojih se otvaraju velike crne zjenice kao zmijske jazbine.
I svaki put kad preispitujem svoj duh nalazim draga ali uobičajena poznanstva: lica što se posmjehuju s očajničkom nježnošću, lica što plaču s malo stida, tajanstvena lica uokvirena pramenovima odveć crne kose, a u daljini odjeke rossinijevskih melodija i diderotovskih dosjetki, beethovenovskih simfonija i stihova Laa Giannija, Scarlattijevih napjeva i Berkeleyevih izvoda, zatim svirku flaute što prati ples lakoumnih bijelih žena, hujanje orgulja ispod velikih zlatnih i ljubičastih mozaika i povorke plemića u paunovskim odijelima kroz velike, prazne i slabo osvijetljene dvorane.
I još toliko takvih i drugih stvari nalazim i otkrivam u duši, koja mi bijaše tako mila i koju sam obilato hranio i resio neumjerenim sjajem. Ali to je uvijek moja duša; nešto od onoga što je bilo još je i sada u njoj i nitko ne može učiniti da to ne bude tako.
Tko će me, dakle, podučiti, među tolikim ljubiteljima ognjišta i suhog cvijeća, kako da se oslobodim svojega tijela i duše? Tko može učiniti da ja ne budem više ja nego se preobratim u drugoga, tako da se više ni ne sjećam onoga koji sam sada? Tko mi može dati, čovjek ili zloduh, ono što tražim s najdubljim očajem svoje duše bijesne na samu sebe?

Jedan me je drevni zloduh, nedavno, savjetovao, podmećući mi staru metodu: neka se ubijem. Ali ja nemam nikakva povjerenja u tog zloduha. Poznajem ga kratko vrijeme i mislim da je u dosluhu s grobarima i klesarima ploča, jer sam ga više puta sreo kako luta oko groblja. A osim toga, čemu bi to koristilo. Nemam nikakve namjere da se uništim, da ne živim. Ja želim biti, ali biti nešto drugo; želim još živjeti, ali živjeti drugi život. Nemam nikakvih sklonosti prema samoubojstvu. Nikada nisam odveć volio onoga jadnog Werthera koji se ubio jer nije pronašao neku drugu plavokosu lutku, a pogotovo ne volim njegove sljedbenike koji su, općenito, još mučniji od tog čuvstvenog nesretnika iz njemačke pokrajine. Revolveri, sa svojim blistavim cijevima što glupavo strše u zraku, izgledaju mi beskorisni kao laboratorijske naprave: otrov me gnjavi čak i u engleskim romanima na talijanske teme, a vješanje smatram dostojnim jedino onih najbjednijih među mojim neprijateljima.

Nemam, dakle, nikakve želje da ne budem, ali imam očajničku i silovitu želju da budem na drugi način, da budem drugi. Imam podjednako očajničku želju da ne budem ono što jesam, jer ja sam takav da želim ono što nikad neću moći imati. Ja želim ne biti ja, jer znam da nikad neću moći biti drugi nego jesam.
Evo me dovedena do besmisla. Evo me dovedena do trenutka kada nitko ne može više znati što kažem i što hoću. Nitko neće nikad doznati što je u meni, u ovim strahovitim trenucima. Nitko, baš nitko: ni najtankoćutniji, najpsihološkiji, najstendhalskiji od mojih kućnih zloduha.
On je ovdje skupa sa mnom. Njegovo je lice crvenije i nadutije nego obično, a ispod kape od vučje dlake gledaju me, s razdražujućim spokojem, njegove poluzatvorene i posebno lukave oči. On je vidio ovo što pišemi više se puta nasmiješio s neizrecivim zadovoljstvom. A sada mi kaže, u ovom trenutku, sarkastično umiljatim glasom: „ Sjetite se, prijatelju, onoga liječnika koji je tražio mazgu dok je na njoj jašio. Vi ste večeras pomalo nalik njemu. Tražite da budete netko drugi. Ali tko ima neku želju koju nitko drugi nije imao već je, prema sudu drugih ljudi, na najboljem putu da ne bude više ono što jest. A vi ste u takvoj prilici, mili moj i brzopleti prijatelju. Vi ste na pragu Vaše duše i možda – tko zna? – možda ćete iz nje izaći ako se odveć ne preplašite tam koja je vani“.

Rekavši ove riječi otiđe brzim koracima, a od njega u mojoj sobi ostade samo ugodan miris nalik tamjnu.

Giovanni Papini, Zrcalo koje izmiče



Mihail Aleksandrovič Vrubelj

_______________________

* Primjetio sam da sam pišući o ljubičicama zapravo pisao o umjetnosti, kako je vidimo Hegel i ja (veliki umovi slično, ili čak isto misle): po svom najvišem određenju, umjetnost je ono prošlo! Podsjetit ću što u tom, sada već klasičnom retku o ljubičicama kažem: "svijest o tome da je sve već zauvijek prošlo, sve što uopće može biti, već je bilo... ". Nije tu riječ o vječnom vraćanju istog/jednakog, iako rafinirano i u najboljoj metafizičkoj tradiciji odgojeno uho mora čuti ovo sve što uopće može biti već je bilo! Jednako je tu važno da je sve već zauvijek prošlo, ali ne u smislu najboljih godina što su za nama, nego doslovno u smislu Hegelova određenja umjetnosti. Preciznije se to pojmovno ne da odrediti.
Nevjerojatno je također da je za Eliota ljiljan ono što je meni ljubičica: ...breeding
Lilacs out of the dead land, mixing
Memory and desire.
Idemo odmah na malu analizicu: breeding vs. dead; memory vs. desire. Rađanje i smrt, sjećanje i čežnje. Prije no što će Točkolinac prizvati duh Eliota, ja, ingeniozan kakav u ožujku redovito jesam, napisao sam o ljubičicama i ovo: "nešto istovremeno živo a s ehom smrti". Očito, Eliot i ja i Hegel mislimo isto, kako to već s genijalnim umovima biva.
Ne znam jeste li svjesni koliko biste trebali biti ponosni što živite u vremenu kad je zemljom hodao Car Nemanja Prvovenčani!
Ja sam toga jako svjestan.
Ovako večan, svečan, lep.



Ako vidi Škiljan, možete i vi!

Post je objavljen 22.03.2007. u 01:09 sati.