Nakon hitne, potraga za "nadležnim" liječnikom. Svi znaju sve o traženju medicinske usluge u našem sustavu ako nemaš kakvu dobru vezu. Ne želim na to potrošiti ni slova viška. Ljudi ostavljeni da krepaju u kolima hitne, seljakanje ljudi s hercenklopfom iz bolnice u bolnicu, mito za bolnički krevet, čekanje na pretrage po godinu dana s dijagnosticiranim tumorom... svi sve znamo. Nisam bio ni blizu čemu takvom.
Što je zanimljivo je - perspektiva. Dakle, psihotičan si, ali ti nisu dijagnosticirali da si psihotičan, a ti moraš pronaći nekog da ti kaže bilo što i pomogne bilo kako jer si fakat fucked up. Nešto kao: ti si lud, oni su zbunjeni. A zbunjeni, opće je poznato, ne jebe ludog.
Pa je tako i bilo. Nitko te ne j... ni za suhu šljivu.
Sreća u nesreći je način na koji to doživljavaš. Unezvjeren pogled jedino sredstvo komunikacije.
"Ne možemo vas primiti...", "Ne kod nas...", itid. Možda nisam kucao na prava vrata. Možda. Ali dobro je da sam kucao na bilo kakva, u stanju u kom sam bio. Po nekoj svojoj pameti radio sam kako najbolje umijem.
Ipak, najbolja je bila doktorica koju sam zatekao na pustom hodniku pred njezinom ambulantom s kavom u rukama.
- Mi smo prepunjeni, žao mi je! - obraća mi se sućutno dok energično mješa plastičnom žličicom. Prije unezvjerenog pogleda u nju i njezinu žličicu bacam unezvjeren pogled po praznim klupama čekaonice u njezinom carstvu lijenosti na zaboravljenom katu doma zdravlja. Glas mi ne izlazi iz stisnutog grla, srce mi lupa skroz dolje u nožnim prstima, a kapljicu znoja osjećam svim bićem dok mi se cijedi niz kralježnicu u utor guzice. Svaki nerv ponaosob mi je kao Teslin primopredajnik na Long Islandu, a babuskara u menopauzi odjevena kao hipi procvrkuće mi:
- A zašto ne zvrcnete početkom idućeg mjeseca? Iako, ništa ne garantiram...
Aha. Da zvrcnem... Kao i uvijek tih dana, radnja prelazi u slow motion, ma kakva radnja, čitav svijet, vidljiv i nevidljiv, usporava se baš kao na filmu, glasove kao da čujem daleko u nekoj bačvi kako ječe i moj jedini pravi, snažni, istinski i zdrav poriv je da raspalim po toj njezinoj plastičnoj čaši da odleti daleko, daleko niz prazan hodnik. Sjećam se, jedino što sam bistro pomislio bilo je kako bi bio gušt gledati tu kavu kako će se razletjeti sad kad sam u sloumoušnu. Zašto ne zvrcnete...
Ali naravno, moja jedina zakonita bila je čitavo vrijeme tu. Ona unaprijed zna svaku moju pomisao, psihotičnu ili ne, i njezina ruka već blago, ali čvrsto, vuče rukav. Ruka se ostaje tresti tamo gdje je i bila, a kava nestaje za vratima zajedno s kandžama što su je nosile.
Mora negdje postojati neki nadležni doktor za mene, pomislim, a moja žena kimne glavom. Još pomislim kako mi je za taj dan dosta i previše, a ona opet kimne.
Krenemo doma, polako se vraćam u brzinu, ali mi ne izlazi iz glave slika lebdeće kave u medicinskoj bjelini čekaonice i vrisak koji bi dolazio negdje iz dubine nevidljive bačve.
Post je objavljen 22.03.2007. u 01:01 sati.